eeeeeeeeeeeeeee da

13. studeni 2013 ob 02:11 | 43
slika 1464532

DVIJE DRAVSKE NEMANI…
Ja sam Sam. Samo, punim imenom, ali ovdje ljudi baš ne vole Slovence, pa sam ime skratio. A i brate, kad god bih rekao 'Samo', ljudi bi dizali obrve, češkali se iza uha i pitali: „Samo, što? Ispljuni, dovraga!“. E, a kad bih pljunuo, rekli bi da tjeram šegu, pa ljutito odmahnuli rukom i odlazili. Sad sam Sam. Da, i to isto- ja sam uglavnom sâm. Osim kad sjedim kraj rijeke, tu na ušću Mure u Dravu, gdje oblaci jure, komarci grizu, a štuke ganjaju kečige na mađarskoj strani. Na našoj jedino somovi bućkaju pod vrbama, praveći virove i krugove na površini, kao da podzemne vode izviru pod vrbom. Ili kao da nafta bubri. Imao sam prijatelja-naftaša: taj se u našem kraju "naradio" hodajući po selima, nagovarajući seljake na probna bušenja na svojim njivama. Prvo bi obećao brdo novaca, pa fino jeo, pio i pokoju snašu obrlatio u šašu. E, a onda bi njegova firma bušila i rušila do sudnjega dana. Na kraju bi sve svršilo na smrdljivom plinu, pa mulju, stotinjak litara masne nafte… A onda, ćorak! Naftaši bi lijepo spakirali opremu, stavili ispušnu cijev i zauvijek unakazili kukuruzište.

Ali, opet sam skrenuo s pričom, a želim vam pripovijedati o prijateljstvu s jednim somom. Ribom, ogromnom i neobičnom. Som je, kao i ja, tu na riječnom ušću pod vrbama, najčešće jako, jako sâm. Dođu ribiči, istina, ali nemaju nit' strpljenja, nit' alata, nego zabacuju neke ankere, lajne i kukice kao da će, božemeprosti, pecati kedere cijelog života. Na pecaroše som ne obraća pažnju, jedino onda kad neki pijan padne iz čamca, pa ga on mora izvlačit'. Osim onih bezobraznih - te ne spašava. Te jede! Uostalom, tako je počelo i naše prijateljstvo.

Pecao sam, sjedeći na grani vrbe, koja se nadvila sasvim na vodu. I tako, pazim da ne smočim cipele, a onda se okliznem i buć! Smočim se cijeli. A imao sam nesreću da sam pao baš na tog soma, koji je pod površinom pravio gnijezdo između korijenja vrbe i potonulih, trulih dasaka od starih čamaca.

Ma nemojte, da somovi ne prave gnijezda? Što vi znate, gradske neznalice! Vidio sam na svoje oči, gnijezdo k'o ježeva kućica, samo pod vodom. Imao je moj som i problema s friško doseljenim dabrovima, kradu mu granje i daske za svoje ružne instalacije, koje som baš i ne shvaća. Ti su dabrovi izbjeglice iz Ukrajine: kupilo ih prirodoslovno društvo, pa nadobudno naselilo tu, na Murinom ušću. Kažu, nekad su tu živjeli dabrovi, pa što opet ne bi! Ma, glupa priča izuzetno, som mi se često žalio, ojađeno sučući brkove.

Jel' da nisam rekao da som ima sto pedeset kila i da je veći od čamaca? Ne lažem, jahao sam na njemu, dok me vadio kad sam se utapao. Brzam pred rudo, opet, a htio sam ispričati to s dabrovima. Som veli, da su te napasti prvo počele krasti građu iz njegovog gnijezda, a onda i širiti grozne priče po rijeci.

Navodno, našli u granju zapletenu čizmu nekog ribiča. Čizma, čizma, pa što? E, ali u čizmi je bilo i stopalo, pa je som došao na zao glas na Dravi. Tobože, da se udebelio od utopljenika, što je za riječane apsolutni tabu. Nitko tu ne jede utopljenike, osim soma (zna riba pokoja, bez kućnog odgoja, pojesti oko, dva, ali dalje od toga ne idu). Zatim podmeću, da je nenormalno velik, jer ljulja čamce da ribiči ispadnu, utope se, a on onda čisti. Baš! Som mi se kleo na sve svoje mile i drage (sad pokojne, sve ih nadživio, to ga također tišti!), da ne ljulja čamce i da jede samo jako bezobrazne, a djecu ne dira. Ja mu vjerujem, na svoje sam oči vidio kad je ispljunuo jednu curicu, cijelu, u komadu, neokrznutu.

Da se vratim dabrovima. Gadovi kradu, lažu i strašno psuju na nekoj mješavini rumunjskog, ukrajinskog i ruskog. Osim toga, sve najbolje mladice pojedu, a izgrizu i više nego im treba, pa ostave pregriženo da propada. Kao svi prognanici, puno su propatili. Ovi, navodno, od pretoplih rijeka kod Černobilja. No, dobro sad - ni naše bilje nije više tako zeleno. Bude i tu černoga skoro!

Som je isprva patio zbog glasina: da je mastan k'o Fatboy Slim; danima nije jeo ništa osim podvodne trave, pa mu se zgadila za cijeli život (pokušao sam mu objasniti taj fat/slim oksimoron, nije upalilo - som je duduk za jezike). Probao je i makrobiotičku dijetu, ali su mu ljuske zapadale u protezu, a brkovi zveckali od kojekakvog smeća. Zbog glasina o djeci, stalno ih je tjerao ispod vrbe, da mu se tu slučajno ne utope, pa da svi njega okrive. Znao bi ih škakljati brkovima po tabanima, po trbusima, a mali su napasnici vrištali 'zmija, zmija'. Srce ga skoro strefilo! Nećete vjerovati, nisam ni ja - tako velik, a boji se zmija! Kaže, da su mu ljigave i fuj! onako vijugave, pletu se oko brkova i repa kao vodena trava, a on travu sad mrzi iz dna duše. Nekad ju je brstio da je se riješi, ali od dijete mu se gadi i pipnuti je.

Kakva smušena priča, reći ćete i pogoditi! Kad ju je som meni pričao, isto sam uskliknuo, ali na svoje sam se oči uvjerio u većinu.

Sjedio sam na najnižoj grani vrbe, odmah uz vodu i pecao, kad sam se poskliznuo, udario glavom u podvodni panj i onesvijestio. Pao sam somu ravno na gnijezdo, dobrano se zabrinuo. Dok me vukao za nogu prema površini, rekao sam sve četiri čarobne riječi (i vi ih znate od predškolskog odgoja- izvoli, hvala, molim, oprosti) i to je soma raznježilo i odobrovoljilo.
Odmah mi je oprostio, izvukao me van i dao mi umjetno disanje, sve dok nisam štrcnuo svu progutanu vodu. Srećom, ribiči su se pokupili pred bijesnim ugrizima komaraca i obada, a spremala se i ljetna oluja, pa ribe ne grizu. Obala pusta, osim mene i soma. Disali smo obojica teško, na škrge, a njegovo je lice plemenito sjalo u mraku.

A možda sjaji od Krškog, ne znam. Meni je Krško mrsko, iako je u Sloveniji, jer čujem da će i njihova obadva dabra preseliti ovdje kod nas. Gore im pretoplo, izgleda.

Dakle, ležali smo obojica u plićaku i teško disali, a on je prvi počeo s tiradom. Ispovijedao se, kao da je sudnji dan, ili dvadeset sedmi srpnja na svetu Anu u Halasz Csardi. Za mog soma je taj dan svake godine kao smak svijeta, jer nagrnu turisti, ribiči i kupači, pa bućkaju, viču, motornim čamcima paraju vodu i guše ga masnim mrljama od nafte. Sirotan je stoput dobio veslom po glavi, a i šokirao se par puta kad je gricnuo neke gliste na površini, a ono- prsti turista koji namaču ruke iz čamaca!

Povjerava mi se som o svemu, vidim da prijatelja nema, a i kako bi imao s ovolikom tjelesinom? Ljudi se boje debelih, bježe od njih, pa teško nađu i prijatelja, a kamo li srodnu dušu, ženu ili ljubavnicu. Tako je i som prošao u životu, a smrt nikako ne dolazi. Da je barem vještijih ribiča, palo mu napamet samoubojstvo uskakanjem u neki čamac. Probao par puta, opekao se, kaže, jer bi čamac pukao a ovi se pijanci (jer ti u čamcima svi loču nemilice!) utopili k'o miševi. Od smrti izgladnjivanjem je odustao, jer je od gladi bio nervozan, otresit i zloban, pa je znao udarati glavom u podvodno korijenje, tresti vrbe, da djeca s grana padaju k'o kruške u vodu (neke je pojeo sasvim slučajno, kune se).

Tu je som stao s pričom i obzirno pitao kako sam, zašto sam Sam, to jest, sâm. Moja je priča bio lakonski odgovor - težak sam. Som je bio oduševljen - isti njegov slučaj, mogli bi biti prijatelji, iako ja imam duplo manje kila, al' karakter težak. Pa, neka, kaže on, meni ne smeta, tolerantan sam, prilagodljiv, a dosta mi slušati onu narodnu 'šuti k'o som' !

Što sam mogao, nego pristati? Ili je halucinacija, utapam se, pa pred smrt mala podvodna mora - ili je sve istina, pa ako ga odbijem, mogu ga razjariti. Ne bih volio da na obali nađu samo moje čizme, sa ili bez stopala u njima!

Gnijezdo već imam, pravio sam ga godinama!- kaže som ponosno, a meni neugodno reći, kako je to rupa u podvodnom mulju i da, iako podstanar, ipak imam više životne standarde i navike.

- Znam da nije ljubav na prvi pogled, ali za prvu ruku je i tolerantan suživot partnera, makar i tako različitih, dobar početak svakog odnosa - kaže som mudro i ja tu nemam što dodati.

Ispočetka život nije bio loš, ali kad je ponestalo dobre hrane (rakovi, školjke, riječne alge i nešto malo podvodnog cvijeća), som počeo prigovarati. On bi barem jednom mjesečno da okusi meso, a ljetna je sezona kupanja, šteta toliko dobrih čamdžija (natjerao sam ga da ih prestane zvati komadima, topljencima, ribičima, sve mi je bilo morbidno).

Nikad nisam bio oženjen, ali slušao sam razne priče o braku. Kad u kuću uđu razmirice i svađe, tu sreća pobjegne kroz prozor.

Istina, nismo se svađali oko novca, ali oko svega ostalog jesmo: oko hrane, nabavke, stana, čišćenja i spremanja… Som je bio boemčina i sve je gurao u granje i mulj. Znao je lutati do kasna, ostavljajući me samog da se dosađujem u gnijezdu. Od usamljenog dobričine postao sam zloban i osvetoljubiv svat, plašio kupače u predvečerje, ribičima trgao flaks i mreže, bušio čamce…Ipak, zgadio sam se samome sebi kad sam jedne večeri lokalnom župniku viknuo iz vode 'bu!', dok je na obali, na prostrtoj dekici, gnječio neku tinejdžerku. Odmah sam vidio da je zlo, jer je poplavio u licu i počeo se gušiti, a cura je pobjegla vrišteći. Da umirim savjest i udobrovoljim soma, odvukao sam velečasnog u gnijezdo pod vrbom i fino razveselio partnera.

Avaj! Bio je to početak našeg kraja, jer som više nije htio jesti ništa drugo. Naprotiv, počeo je prijetiti da će me cinkati, ako ne namamim još ovakvih komada. Znate kako kažu 'kad jednom probaš masne, stalno tražiš velečasne'. Svakom od nas od nekog posebnog trenutka ili događaja jednom krene sve nizbrdo.Tako je bilo i sa mnom, Samom, a ni som nije prošao bolje.Tinejdžerka i mnogi ribiči počeli su širiti nebuloze o dravskoj nemani, valjda aludirajući na nas dvojicu. Čuo sam razne verzije te budalaste priče, a glupana koji se posebno isticao objašnjavajući kako imam(o) trokutastu glavu - samome sebi obećao sam za večeru. Ovdje su ljudi lakovjerni i praznovjerni dozlaboga, pa su počele procesije, egzorcističke seanse na Dravi. Nagrnuli luterani, protestanti i obični katolici, počeli su hodočastiti svakodnevno. Nanjuši ta sorta novce kod puka koji plaća mise i moli se svetoj Ani, koja malu djecu brani!

U toj sam fazi već jeo i djecu, neku s osobitim zadovoljstvom, prepuštajući tuste svećenike svom drugu u muci, svojoj srodnoj duši, svome somu. Od dva dobrodušna božja stvorenja okolnosti i bešćutno društvo stvorili su kriminalce i osvetnike.

Prežderavali smo se gotovo svakodnevno, pa čak počeli, kao dabrovi, slagati zalihe. Kad topljenika nije bilo, ljuljali smo čamce budalama koje bi hrabro noću isplovile. Jednom smo združenim snagama prevrnuli mađarsku skelu, ali to je posve druga priča.

Ovih dana učim soma hodati, jer sprema se jesen, pa će nam uzmanjkati kupača. Planiramo se odvesti do županijskog središta i potražiti kakvo sjemenište, fratarski red ili nešto slično. Treba misliti na budućnost i planirati zalihe dugoročno.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se