eeeeeeeeeeeeeee da

20. travanj 2014 ob 02:15 | 22
slika 1479876

Kad me ostavila, nisam imao ni najblaži dojam što se dogodilo. Imao sam, doduše, nešto do duše, što nije bila najljepša od emocija. Osjećao sam se bezvrijedno, valuta koja ne postoji ili poljubac koji ništa ne znači. Bio sam sam, u potpunosti, oko mene nije bilo nikoga. Svijet je nestao oko mene. Šetao sam po praznim ulicama zagreba, samo su se tramvaji kretali u direkcijama koje nigdje ni same nisu vodile jer ih nitko nije imao tamo voziti. Sat na trgu je stao, ili se kretao, ne znam, stajao je kada sam gledao u njega. Oko njega se sigurno ništa nije kretalo, ni golubovi koji nisu tamo više bili, niti usamljeni prolaznici koji su ih ponekad hranili kada su tamo bili. Vjetar je puhao kroz stvari ne diravši ih. Trave su ostale nepokošene. Pozivi nepreusmjereni. Samo bi prestravljeni komarci ušli u kadar, primjetili ama baš nikoga, i nestali u depresiji. Vrijeme je bilo turbulentno, jer je proljeće nestalo sa svime drugime, te se oblaci nisu mogli dogovoriti gdje idu. Sunce je sjalo jer ima svoj vlastiti neki život, ali planeta je, za sve koji su gledali, stala. Svi koji su gledali bio sam ja. Ja sam bio svi, u tom trenutku. Sve depresije i veselja koji se nisu imali na kome odmarati potražili su me po ulicama, neki su me našli, neki ne. Sprijateljio sam se sa nekima, dobri su ljudi, te emocije. U tom je trenutku svijet stao na tren ili dva. Ti su trenutci bili nešto duži za mene, koji sam jedini bio tamo da respektiram njegovo odustajanje. Mislio je, svijet, mislim, čekaj čekaj, kako se ovo moglo dogoditi? Zašto te ostavila?!

Svijet nije bio jedini. Jer ništa drugo nije ostalo. Ostale su neke sorte nekontroliranih suza koje ni same nisu znale zašto izlaze, zbunjeni smo, svi mi, sve moje čestice i aorte, nije nam jasno što se dogodilo. Plačem kao izgubljen, organizam radi što se od njega očekuje, bez neke ideje zašto. Svi me gledaju; i ruke i stomak i glava i ljubav i um i kosa i čarape mi na nogama i nokti i prsti koji ju i dalje pamte, gledaju me svi kao da ja znam odgovor. Kao da ja znam što se dogodilo i kako. Uvjeravam ih tvrdoglavo da nemam pojma, da sam upućen koliko i oni, da sam dio ovoga neupoznat sa čega sam dio. Gledaju me sa nevjericom ali blagim konfortom, kao psi kojima ne možeš objasniti, baš ništa, ali kao da razumiju. Gledam ih i ja, natrag, i pokušavam im objasniti stvari, bilo koje stvari, barem samo jednu kad već groznu količinu ne kužim, no i ta jedna je izbjegavala moju komprehenziju. Komprehenzija je riječ koju sam upravo izmislio, svidjela mi se, blago je tuđeg jezika no pravit ću se da ne kužim ni to.

Svijet ima tendenciju stati na tren kada se stvari, takve stvari, dogode, ili si ja tako to izmanifestiram kako bi pridodao važnost nastaloj ili nenastaloj situaciji. Ali volio bih misliti da je svijet u tom trenutku zaista stao, samo da si da vremena organizirati, isplanirati što ide dalje, i krenuti tim smjerom. Svijet je stajao do jučer navečer, kada mi je rekao da sada mora dalje i da nemre čekati više. Rekao sam, okej svijet. Kreni.

Sjedio sam na toj predstavi. Nije mi se previše svidjela, sama predstava, i misli su mi lutate ponasvuda, dovoljno dugo da odem u negdjedrugost gdje znam biti kada nisam prisutan. Bili su to neki glumci i plesači i pjevači, i skakali su po svim stranama noseći svakave situacije sa sobom u kretnji, no predstava nije toliko bitna. Možda je bitnija prijateljica do mene, koju dugo nisam vidio jer imam tendenciju najdraže mi ljude diskreditirati jer moja nesigurnost i osjećaj manje vrijednosti pada samo na mrvice koje mi daju ljudi koji me ne znaju. Kreten koji jesam. Možda je bila bitnija ona i kako sam se osjećao kada sam je vidio, i kako me vratila natrag u osobu koju sam bio prije svega ovoga, prije veze, prije par godina, zapravo. Sjetila me tko sam, na način koji mi i dalje nije jasan, ali ustanovivši da mi malo čega jest jasno, ovo je za očekivati i sprijateljen sam sa time. Bio je i neki glumac unutra, koji me podsjetio na mene, i sjetio me na što volim raditi i čemu se veselim. Možda je i on imao udio u onome što se dogodilo.

Kad je svijet opet krenuo, hodao sam po nasipu sa prijateljicom, tada, kada me pustilo. Slika sada bivše mi djevojke nije mi predstavljaja bol, nit veselje, mada je veselju bliže jer volim takve priče, neočekivane i lijepe kakve znaju biti, i kako je možda, ali samo možda, neosporiva ljepota života dokazana upravo tom našom kratkom pričom koja se dogodila, a možda nikad nije.
Sada sam okej, i ne boli više. One memorije me samo nasmiješe, usamljenost samo zagrli, teške emocije samo prođu, i tu sam, i sve je okej. Kad je svijet krenuo, poklonio mi je pjesmu ili dvije, i bio sam jedini koji je primijetio trenutno odmrzavanje prolaznika, emocija, komaraca i priča koju svi oni čine, bez da itko primjećuje.

I to su ti trenutci koje ti svijet pokloni i koje nosiš sa sobom, skupa sa melodijama riječima i osmijesima memorija koje nosiš na licu kada ti na kratko pogled pobjegne i na tren posjetiš ljude koje si volio, i biti sretan ko curica što jesi.
slika 1317660

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se