eeeeeeeeeeeeeeeeee da

09. listopad 2014 ob 02:15 | 44
slika 1330604

KRVAVE RUKE..
Bio sam jučer grozno okrutan.

U jednom navratu spazio sam kako mi je nešto prohujalo pred očima. U drugom shvatio sam da se radi o – mišu. Oho, miš u stanu! Nije to čak ni za govoriti okolo... Kao da se imaš zbog čega opravdavati – valjda samo prljavci neki imaju miševe u kući? I otkuda? Terasa? Krovni prozor? Držao sam to sve otvoreno, jer meni je još za luftati se u ovu ranu jesen, iako njima već valjda postaje prohladno kad traže zaklon unutra. Kroz neku rupicu u zidu? Ima jedno mjesto na kojem plinska cijev izlazi i skužio sam da je plastični prsten koji zatvara zidnu rupu malo potrgan i pomaknut, ne znam reći da li otprije ili tek sad. Govorim ipak jer ne patim posebno od te vrste taštine domaćice, briga me. No, nešto drugo mi je išlo puno teže: povezao sam da će me situacija učiniti ubojicom. Ali opet, što da radim? Nemam izbora. Ne mogu ga uzeti za kućnog ljubimca. Ni na koji način nije zamislivo toleriranje daljnjeg prisustva ove beštijice: nehigijenski je, potencijalno opasno i na druge načine (kablovi, požar); ne preostaje nego hitna akcija. Nakon dvodnevne neizvjesnosti gdje se nalazi – dosta neugodne i za dana i za noći – i nekih, kad sam ga ponovo spazio, 15 minuta glumljenja Toma u lovu na Jerryja, priredio sam, ma koliko mi teško padala slika o sebi ubojici, dijaboličnu stupicu: zabarikidirao daskama mali tor ispred vrata prostorije u kojoj sam znao da se Jerry nalazi (u koju ga je lov stjerao) i prekrio ga u potpunosti ljepljivim kartonima. Da kad naleti nema kuda nego po ljepilu. Dodao sam i malo sira, za svaki slučaj, kao u najotrcanijem klišeju iz crtanih filmova. Preostalo mi je pritajiti se, čekati, nadzirati. I stvarno, nije dugo prošlo – izvirio mališa ispod vrata, bojažljivi korak, pa drugi i opa: evo ga! Uhvatio se! Uhvatio se, no ne sasvim, nego po rubu ljepila, samo jednom nožicom, a ostatkom sebe se očajnički pokušavao otrgnuti. Nisam bio načisto što osjećam... Zadovoljstvo (sreća ili ushit bi bili pretjerani izrazi) što sam konačno uspio riješiti problem koji me danima mučio. No, vidjevši tu nožicu i to batrganje u stravi, zadovoljstvo se mutilo: žao mi bilo, i krivnja mi bila. Istovremeno, batrganje mi je donosilo i treću emociju: bojazan – što ako se otrgne, pa strugne? Uopće se nije nalazio na kartonu, nego samo rubno ''visio'' s njega. Ponovo bih se našao u stanju mučne upitnosti kako ću i hoću li ga se riješiti, a uz vremenski pritisak, s imperativom da ga se pod hitno rješavam. Mrskost te varijante nadjačavala je krivnju i posegnuo sam – sve se to u nekoliko sekundi odigralo – za jednim od okolnih kartona te poklopio miša odozgo i stao ga natrljavati, da se i s te strane ulijepi. Pomalo sam ga i gnječio tako, iako nisam imao želuca pritisnuti prejako, pa bih onda stao i nadnio se blizu dolje, gledao jel' živ. Živ je! Sasvim sitan mišić, i zapravo slatko stvorenjce, ako se čovjek prisili na objektivnost. Onda bi se opet batrgao, a ja, svo vrijeme u onoj rastrganosti shizofrenoj između krivnje zbog muke koju sam mu priuštio i silnog zazora od mogućnosti da se oslobodi te muke (jer pokazalo se da je i dalje samo labavo i rubno fiksiran, da ''visi''), uzimao i treći karton pa nešto tamo natrljavao, stiskao... Što sad činiti? Možda da mu je prekratiti muke, zatući ga nekako? Ali meni je ovo prvi puta da ubijam miša, nijednoga još nisam zatukao, ja ni ne znam kako bih to. A i inače sam potpuni mesarski nevježa. Nisam se usudio, bilo me previše strah, i radi njega i radi mene, moje trapavosti u tome, šlampavo obavljenog usmrćivanja. U jednom sam ga momentu, a micao se i bio živ, uzeo samo tako kako je bio, s ta tri kartona, utrpao u neke vreće i iznio van. Kud sad s njim? Već je i mrak bio, pojma nemam gdje naša civilizacija predviđa odlaganje uhvaćenih miševa. Ostavio sam čitav zavežljaj u smeću, ima zgrada vanjski smetlarnik. Krajičkom mozga bila mi je odmah na licu mjesta prisutna kobna misao: o njegovom sada dugom i sporom crkavanju! Ali sam ju potisnuo, da bih mogao izvršiti. Naknadno si je, međutim, puštam dozirano... Pokušavam otkloniti: kao, zaboga, pa u pitanju je miš, on je smanjena svijest, nije isto kao da neki čovjek proživljava. Ali onim prvim krajem mozga znam da to nije istina i da je bol bol, da je on sada tamo živ proždiran paklom posve istovrsnim kao bilo tko od nas kada bi nas se tako kao što sam ja njega. Sjetio sam se Probavljivosti duše, scene s bubama: ima u njoj nešto simetrično, zajedničko s ovom. Sorry, nisam ''interventionist God'', ne mogu si priuštiti provođenje egzistencije u spašavanju prevrnutih buba, pa i ako ih sto spasim, bit će opet one sto i prve koja će morati fasovati jer ću se ja baš nad njom okrenuti i otići, puštajući je da skapava u mukama, mireći se s činjenicom njene smrtne agonije uz vlastito nepoduzimanje ičega, pristajući na vlastiti cinizam naspram te patnje. To je neminovno, a ono što mi ostaje je da se time mučim ili ne mučim, kako odlučim. Nemam, doduše, dvojbi: moja zapravo zdrava priroda neminovno će se odlučiti za zdravu varijantu i jasno je da se naposljetku neću mučiti.

Još uvijek radim na tome.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se