eeeeeeeeeeeeeeeeee da

13. listopad 2014 ob 02:57 | 38
Mrav – taj simbol radišnosti i snage, moćan predstavnik zadružnog života, taj užurbani izvršitelj nekog zaumnog nauma. Tko si – gdje si da si – mrave? Jesi li crven, jesi li crn; jesi li kuhinjski, jesi li šumski; jesi li zadružni ili si unikatni službeni mrav (o kojemu će riječi biti nešto kasnije)?
Moj prvi susret s mravima dogodio se 4. svibnja 1980. godine, baš onog dana kad je abdicirala nizozemska kraljica Julija. Imao sam dobrih devet godina i čudno je što se ranije nisam susreo s tim, začudno čestim i još začudnije civiliziranim životinjicama. Hodao sam travnjakom ispred obiteljske kuće i slučajno zagazio u jedan mini-mravinjak u nastajanju; začuo se jeziv cilik, jer sam, izgleda, u labirint mravinjaka zagazio duboko, sve do mravlje kraljice, matice, omeo je valjda u njezi krilaca kojima je napustila svoj zavičajni mravinjak i odletjela daleko ne bi li osnovala ovaj svoj, navlastito vlastiti, još zapravo u nastajanju, otud mu pridjevak minijaturnosti. Nagazih tako kraljicu mravlju, zacvili ona, mravi radnici se razbježe kud koji, a uprizoreno pustošenje izazva u meni elegična, premda djetinja osjećanja. Odnekud se pojavi teta Mauzerka s broja 8.
„Ah“, reče, „to je taj mali koji, kažu, ne bi ni mrava zgazio!“
Njezina , možda i bezazlena primjedba u toj me mjeri uplašila da su mi niz obraze, vrat, kragnu i svježe heklanu majicu s uzorkom laponskih jelena stale teći suze-gadosnice. Teta Mauzerka smjesta (a i inače je to činila s vremena na vrijeme) promjeni diskurs:
„Ma samo sam se šalila, Lunči. Baš suprotno, ona je tebi stala na nogu!“, reče i primi nju, mravlju kraljicu, uhvati joj krilca između palca i kažiprsta, otrgne joj ista i tako je osramoti za sve mrave svijeta za sva vremena.
Mene pak zaboli stopalo, a kasnije, kod kuće, uvidjeh masnicu na nožnom palcu, tamo gdje mi je navodna noga mravlje kraljice navodno stala, da ne navodim daljnje detalje.
***
Na drugi susret s mravima čekao sam puna dva dana! Naime, u kući su nam se pojavili mali, uporni mravci boje mlade hrđe.
„Jesemti“, rekla je majka. „To su kuhinjski mravi. Njih se jako teško riješiti.“
„Ni govora“, usprotivio se otac, „to nikako ne mogu biti kuhinjski mravi; ta nisu se pojavili u kuhinji, nego u predsoblju!“
„Bu-bul-ljalja“, rekla je moja mala sestrica, još beba.
Diskusiju sam dovršio ja nestaloženim urlikom; mravlja kraljica – ovoga puta kraljica tih malih crvenih, navodno kuhinjskih mrava, začudno velika i masna kao i ona od prije dva dana, samo s nešto manjim rasponom krilaca – i ta mi je mravlja kraljica stala na nogu. Svi su se uznemirili.
„Čudno“, rekla je majka. „Matice kuhinjskih mrava rijetko izlaze iz mravinjaka.“
„Moramo zvati hitnu!“, rekao je otac. „Malenome noga otječe!“
***
Na hitnoj mi nisu htjeli ni previti nogu.
„Mravlja kraljica stala na nogu?“, čudio se dežurni doktor. „Svašta! Čuješ ti ovo, Magda?“, obratio se sestri.
„Svašta nešto“, složi se Magda, a ja sam se s roditeljima uputio kući neprevijene noge.
Bilo je već i kasno. Počeo sam spremati za krevet. I taman kad sam se odlučivao hoću li večeras prati zube ili neću, začulo se zvono na vratima. Nagrnuli smo otvoriti, i mama i tata i ja. Kao da smo znali: na vratima je stajao službeni mrav s početka priče.
„Došlo je do nesporazuma“, rekao je jedva čujnim glasićem, a mi, mi svi, mi smo se prenerazili.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se