eeeeeeeeeeeeeeeeee da...

10. kolovoz 2016 ob 21:10 | 43
slika 2103535


Drhtaji (ova priča nema radnje)
Osjećaj je čudan. Sav drhtim. Malo sam se i uznojio, ali hladan sam, i znoj je hladan. Osjećaj je lijep. Toliko lijep, i sve do sad sam skoro zaboravio kakav je. Ovaj osjećaj je ljepši i od sekasa, a vodio sam ljubav mnogo puta (mislim da jesam). Vodio ljubav, i psihološki i fizički. Psihološki seks (to vam je...). Fizički seks. O čemu pričam? Bez obzira, i dalje drhtim, a nije mi hladno. O Bože da li se i ona osjeća ovako, da li i ona proživljava sve ovo isto. Srce mi lupa ubrzano. Čujem ga kako kuca. Zašto, pa nisam ništa uradio. Skoro ništa. Gdje sam? Kako provesti dan uz ovakav osjećaj. Pa ne mogu ništa raditi. Mogu samo otići u krevet i razmišljati. Čak ne razmišljam o njoj, razmišljam samo o tom osjećaju koji me je obuzeo. Kako mi srce lijepo i pravilno kuca. I zar ti se bolan ovako nešto još uvijek može desiti? Ja nisam tinejdžer. Ja sam „star“. Čak se sjećam prvi put kad mi se ovo desilo. U srednjoj školi je jedna djevojka skupila hrabrost da mi priđe. Da, da ona meni priđe. Ona mi se puno puno sviđala. I znate li šta sam ja uradio? Kad mi je ona prišla na hodniku u školi, ja sam pobjegao sa svih ostalih sati. Otišao kući... Za ljubav nije nikad kasno? Ali ovo nije ljubav. Ja ne želim to. Pa zašto onda drhtim?
Kako je samo lijepo razmišljati o njoj. Pa poludjeću. Šta mi je?
Da mi sad pošalje poruku i kaže nazovi me, šta bih uradio? Ovako uznemiren ne bih je smio nazvati. Istopio bih se. Eksplodirao. Kad bi je sad nazvao prestao bih postojati. Izblijedio bih. Pretvorio bih se u pjesmu. Ne, ona mi ne smije poslati takvu poruku, umro bih. Drhtim i dalje. Nisam napaljen. Moj osjećaj nije seksualne prirode, moj osjećaj je stanje mozga. Možda. Uglavnom nije seksualne prirode. Možda nikad neće prestati, možda će prerasti u nešto drugo. Ne znam.
Koliko je sati? Već je 18:00. Šta mi je? I dalje drhtim i znojim se. Da se pokrijem dekom? Da li je ovaj osjećaj prokletstvo. Sihiri? Neki ljudi ga nikad ne dožive. Da li su radi toga sretniji? Ili nesretniji? Ni ja ga nisam odavno doživio. Ne sjećam se zadnjeg puta. Pusti me da idem. Pusti me da drhtim. Ne znam ništa. Ali sam sam ga izazvao, ona sa tim nema ništa. Ona samo postoji i to je to.
Sva sreća pa sam sad saam u stanu, i biću sam čitavu noć, i čitav sljedeći dan. Kad je čovjek u ovom stanju ne želi nikog gledati. Želi samo da ga svi puste na miru. Da živi u buretu. Sva nesreća ovog svijeta je u tome što čovjeka drugi ljudi ne mogu pustiti da bude sam. Možda. To ne mogu reći i one djevojke koje stavljaju polugole slike na svoj Facebook profil, pa svi pedofili drkaju na njih. One nikad nisu same, uvijek postoji neko ko bulji u te slike i drka. A i od čega se razlikuju njihove polugolišave slike, od naših blogova, u kojima nepoznatim ljudima iznosimo svoja osjećanja, ljudima koje nikad u životu nećemo upoznati. Na sličan način, mi smo isti. Zanimljiv fenomen za koji ne znamo gdje vodi.
Ovaj osjećaj sam saam izazvao? U stvari sam je došao. Nisam bio svjestan da će prerasti u ovako nešto. O Bože ne dopusti da ikad sazna kako se osjećam, mogla bi sa mnom manipulisati kao Mesalina sa Klaudijem. Kako li je se Klaudije osjećao kad mu je njegova ljubavnica rekla da je Mesalina spavala sa skoro svim ljudima u Rimu? Da godinama pravi orgije na kojima su pozvani svi ugledni rimljani. Ne on nije mogao imati ovaj osjećaj. Nije. Moj osjećaj nema nikakve veze sa prevarom. Apsolutno nikakve. Moj osjećaj je totalno suprotan njegovom osjećaju. Možda. Zašto onda uopšte spominjem prevaru? Znaš ti dobro zašto je spominješ.
Da li je ovo smisao života. Da li je smisao života biti u ovom (ovakvom) stanju, jer ovo jest stanje apsolutne sreće. Ne moram više ništa jesti. Nikad. Nemam potrebe za vodom. Nemam potrebe ni za čim. Samo za njom. Za njezinom blizinom. I to je točno. Imam potrebu za njezinom blizinom. Samo za blizinom. Samo da je u istoj prostoriji kao ja. Bilo velikoj ili maloj. Što se mene tiče u toj prostoriji može da se nalazi još sto hiljada ljudi, samo da je vidim. Onako iz daleka. Za sve je kriva kemija. Moji feromoni izlaze na samu pomisao na nju. Kad smo već kod feromona, da li postoji, da li je neko izmislio, drogu koja simulira ovo moje lučenje feromona. Da li na taj način djeluju teške droge? Ne ne mogu djelovati ovako. Ja sam u ovom stanju više od osam sati, a ni jedna droga ne djeluje tako dugo. Ja poslije ovog osjećaja neću imati nuspojava. Ja sam trenutno sretan. Zaista jesam. Ona je jedna od mojih bogova smrti, mrtva ali nasmijana. Šta će se desiti samo kad oživi?
Odoh napolje, ne bih li je sreo kao slučajno. Bože, molim te dopusti da je sretnem sad negdje na ulici.

slika 1970428

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se