eeeeeeeeeeeeeeeeeeeee da.....

14. svibanj 2016 ob 18:03 | 26
slika 1986941

Trenutak slabosti


Kratak je odmor na vrhu brda završio i Vilko se počne spuštati stazom koju je dobro poznavao. Grabio je dugim koracima niz brdo, gotovo skokovima, osjećajući snagu i radost u nogama. Lice mu se ozarilo osmjehom, znoj je curio i ranoproljetno sunce ga nije moglo osušiti, ali Vilko je volio okusiti njegovu slanost i nimalo nije mario zbog obilnog znojenja.

- Čistim se - znao je reći u društvu. - Tijelo se čisti, izbacuje otrov.
- Što se ima čistiti? - zadirkivali bi ga. - Svi znamo kako živiš: ne piješ, ne pušiš ... kakve to otrove uzimaš da ih se moraš znojenjem rješavati?
- Vaše društvo - smijući se, Vilko bi im najčešće odgovarao.
Na to bi se svi nasmijali.
Takve bi razgovore Vilko vodio u onim vrlo rijetkim prilikama, kad bi sa prijateljima stajao uz šank u nekom kafiću. Nekad, davno, bilo je drugačije. I on, Vilko, znao je satima stajati uz šank i ispijati piće za pićem s prijateljima, neprestano pušeći. Ali već odavno nije tako, ti su dani već dugo samo daleka uspomena. Nezdrav život zamijenio je zdravim životom, ma što to značilo i svakog je dana sve više uživao u njemu. Nestale su mnoge tegobe koje su ga prije pratile. S iznenađenjem je shvatio, kako već godinama nije bio prehlađen, a gripa, koja bi ga prije redovito "posjećivala" svake godine, netragom je nestala.

Obuzet mislima o prošlosti, nije ni osjetio protok vremena i iznenadio se shvativši da je već stigao do ulice u kojoj je stanovao.
Pogled na "garmin", dok ga je zaustavljao, i ovog puta mu izmami osmjeh. Još samo dobro se istegnuti, pa pod tuš.
Dok se istezao, odjednom se sjeti da mora u sitnu kupovinu koju je zaboravio obaviti jutros, pa se mrzovoljno i brišući znoj s lica, uputi prema obližnjoj trgovini. Pogled na nekolicinu glasnih domaćica u maloj trgovini, izmami mu grimasu na licu, ali mora ući, mora strpljivo čekati, mora ... a to je mrzio iznad svega: čekanje!
Jedna je žena kihala i kašljala, brišući natečeni nos papirnatim maramicama i Vilko se nastojao držati što je moguće dalje od nje, dok je vlastitu nervozu osjećao sve više i više, a ono poznato i drago mu raspoloženje koje bi ga čitavog zahvatilo uvijek nakon dobrog i dugotrajnog trčanja, polako je ustupalo mjesto nezadovoljstvu, razdraženosti.

Sutradan se probudio natečenog i bolnog grla i dok je mjerio toplomjerom temperaturu, panika ga je obuzela: polumaraton je tu, a on ovakav! Nakon koliko godina ga je ovo zadesilo? 10? 20? Baš je našao vrijeme kad će se razboljeti! Neće moći trčati polumaraton. A tako se dobro pripremio. Sve je uzalud! Vražja ona baba! Zašto nije ostala kod kuće, nego velikodušno raznosila svoje bacile po trgovinama, prenoseći ih na druge? Sve je uzalud. Čitavo njegovo naporno treniranje, prohujalo je u ništa.
A onda se naljuti na samog sebe. Koji mu je vrag? Pa neće, valjda, sad početi samo kukati i sažalijevati samog sebe? Piti će enormne količine čaja ... ma činiti će sve što se mora činiti da bi što prije ostavio tu prokletu smetnju iza sebe, da bi ozdravio, vratio se treniranju, nadoknadio propušteno i izgubljeno i vrijeme i istrčao polumaraton u, za njega, Vilka, zadovoljavajućem vremenu.

I evo ga: približavao se kraj intenzivnog treniranja i Vilko je ponovo zadovoljno osjećao snagu u nogama, dok su mu se grudi radosno napinjale upijajući hladan zrak. Trčao je uz strmo brdo, neprestano vlastitu snagu stavljajući na probu, već sad se radujući pogledu s vrha brda. Neugodnosti bolesti bile su gotovo zaboravljene.
Volio je dotrčati do samog vrha brda, osluškujući vlastito disanje, dok mu je još sasvim svježe bilo u sjećanju onaj prvi pokušaj osvajanja brda nakon što je prebolio virusnu grlobolju. Bilo je mučno i nimalo nije uživao u trčanju i to ga je žalostilo i ljutilo. Sad je to bila neka druga priča i dok se pognut prema strmini brzo približavao njenom vrhuncu, radovao se što će gore, na vrhu brda nakratko zastati, a umorni mu i napeti mišići podrhtavati polako se opuštajući, dok on pogledom miluje plavičasta brda u daljini. Nasuprot brdima, kad bi im okrenuo leđa i zagledao se u suprotnom pravcu, pružao se pogled na otoke i more, koje se blistavo smiješilo prema gotovo isto toliko plavom nebu.
Jutro je bilo kao stvoreno za trčanje i Vilko se nije iznenadio, kad je na "garminu" očitao vrijeme koje mu je bilo potrebno da bi dotrčao do vrha brda. Najbrže do sad! Bio je sve bolji, izdržljiviji i brži, a znao je, da to nije granica: još više može izvući iz svog tijela. Vrijeme njegovog povlačenja, mirovanja, još nije nastupilo, kao što su neki (zlobno?) prognozirali, još će on istrčati nekoliko polumaratona, bio je siguran u to. Samopouzdanje mu se vratilo, onaj kratki trenutak slabosti ostavio je iza sebe, naredio je samom sebi zaboraviti ga i više nikad ga ne ponoviti.
Znao je: spreman je za polumaraton!
slika 1985874

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se