gix

31. kolovoz 2012 ob 18:03 | 22
NASMIJANA PLUTACA
Od svih zena na svijetu, veceras sam se sjetio bas nje!

Primjetio sam da se postovi iz kategorije humor zadrze puno duze u listama na naslovnici, nego npr oni u rubrici osobno. Puno vise nas se zali nego nasmijava.

Jos mi ovo oko zamagljeno. Veceras su bila oba i odem do zrcala pogledati sto se desava. Vidim, ne pomazu tu kapi, tu treba osmijeh. Nasmijem se na silu, ali ne stoji dobro, cini se kao dva dijalekta u jednoj recenici, neprirodno...

I tada se od svih sjetim bas nje: Nasmijane Plutace!

Prije desetak godina sam isao u susjedni grad na plivanje. Odlazio bih tamo ranije, prije vecernje guzve. U isto vrijeme su bili tamo penzici iz obliznjeg doma umirovljenika. Imali su obicaj plutacanja, plivanja na mjestu u sredini staze, plutanja i razgovaranja, cime su onemogucavali normalan trening.

Plivao sam jednom tako i osjetio nekoga ispred sebe u stazi. Pogledam i zaustavim se na mjestu uplasen. Ispred mene je bila bakica, fino nasminkana gospoda sa osmijehom od uha do uha. Malo kasnije sam opet izronio ispred nje i ugledao tako sirok osmijeh da je bio strasan. Shvatio sam da ima neku bolest od koje joj je lice stalno strasno nasmijano. Samo kad bi pricala, usta bi bila normalne velicine.

Pogledao sam ostale penzice. Uglavnom tuzni ljudi, bez smijeska, neki su razgovarali, neki gledali negdje daleko, samo se ona stalno smijala.

Zasto je onda Nasmijana Plutaca strasna, zasto nije strasno sto se drugi ne smiju, sto su tuzni?

Kako se to desilo da tuga bude normalna, a smijeh bolest?

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se