PRIČA O ALGAMA

28. prosinac 2010 ob 23:54 | 73
( BUKOWSKI, C)



Postoji Jedno more. Najplavije na cijelom svijetu. I postoji jedan čudesan otok. Špickast i pomalo van prostora i vremena. Otok koji samo jedan brod veže sa stvarnošću. Iako je na dohvat ruke. A dugačak je taj otok pa ga iz ljubavi zovu – Dugi. Postoji i jato sramežljivih bijelih kućica od kamena. Stoje, šapuću, u tihoj priči okupljene, braneći se od vjetrova. Britkih. Božava. Lučica koja udomi koji brodić. Miris mora prepunog volaka, dagnji i rakova. Miris šalše, ruzmarina i teškog, bijelog vina. Poneka defloracija djevičnjaka morske površine. I spokoj sumračja. Mir. I put prema mjestu koje je i Bog zaboravio nakon što ga je stvorio. Mračan tunel od borova. Mekana staza iglica. Dodir paperjastih grana po licu. Strah. Tek toliko da bude moguće spoznati ljepotu. Negdje na polovici tunela točka. Jedna iza leđa. Možda još zvuk pjesme. Marice, divojko… Jedna u oku, prema pučini. Plavičasto osjenčana. Treba proći taj tunel. Trba proći taj strah. Trčkaranje nemirnih fazanki. A onda Božja izdašnost. Šuma. Borovi više nisu perje. Djeluju kao neobrijane brade staraca. Mirisne. Smola kapa. Mogućno je ogledati se u njoj. More. Ovdje je najplavije. Ovo je Veli Rat. Čuva ga veliko svjetlo. U kamenoj kuli starac. Uvijek spreman pristaviti kavu i podijeliti je iz lončića. Crvenog na bijele točke. Uvala. Sika do sike. Mali, oštro obrubljeni bazeni. Razrezan taban ponekad unese crvenilo u njih. U moru caruju alge. U pukotinama tvrdoglavo sjedećeg kamenja. One meke, poput ženskih kosa. Postoji i jedan san. Jedna ženska glava, nošena, uljuljana valovima u jednom od tih raskila. Pomalo crvena, kovrčava kosa u plesu koji traje vječnost. Plete se s algama. Lice je bijelo i nasmiješeno i miriše na jod. Zove. Zove nekog tko će zgrabiti rukama pregršt snova iz procijepa. U noćima padaju zvijezde. More se osili i puni uši šumom neuhvatljivog. Raspucavaju se šiške. Treba ući bosim nogama u pjenu. U ovoj se vražjoj uvali more noću pretvara u pjenušac. Obluci pod stopalima. I sigurnost da je ovo početak i kraj svega onog što vrijedi. Harmonija. Ovdje nema laži, sve je istina sama. Čak i meduze žare sasvim istinito, bez zadrške. I nastaše stihovi:
"Meduzo moja…."
Jednom davno. Ali ovo mjesto traje. U svojoj nepromijenjenosti.
Ono drži ravnotežu rasutoj slici svijeta.
I zato bih te željela odvesti tamo.
Kad bi ti želio biti odveden.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se