PLODOVI TIHE USAMLJENOSTI

05. studeni 2015 ob 11:12 | 67
slika 1976586

Čula si za mene dok još nisi spavala u spavačici mjesečine,
ali dalek bijah snom, nisam imao božansku narav disanja,
već sam srcu tvom samo nagovijestio mirise svoga dolaska,
i nekim čudom doletjeh na tvoje lice hrabrošću maštanja,
pa osmislih kako usred rijeke sna probuditi u tebi čežnju.

Sad sam tu, mila, zeleni lipanj u tvojim godinama čekanja,
iskren i tih, preko tvojih probdjevenih noći ispuštam uzdah,
a one iste noći u kojima si sanjala obrise ovog našeg lipnja
kao vjetar slažem na ramena i ne dopuštam im postojanje,
jer plodovi tihe usamljenosti ne uživaju razigranost leptira.

Zaputi se vrhom očiju slobodno u beskraj vječnih zvijezda,
niz nevidljivu putanju gdje počiva slava izgubljenog sunca,
prepusti nježnost usana jasnom drhtanju prisutnog ljeta,
i svoju osamljenu dušu prisloni uz mene u melem oblaka,
preći ću u tebe svim svojim nadanjima, tijelo tvoje postati.

Imaju trave pravo kad u pogledu rose ispijaju suncokrete,
jer dodirnuta mekoćom vlati, tišina svjetlosni biser postaje,
i zato u zagrljaju neba kao dvije nerazdvojne sunčeve kapi
zatvorimo izvore sjećanja, zaputimo se na sanjive ravnice,
tamo će naši obrazi postati rumeni od bezbrojnih poljubaca.
Zal Kopp

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se