VIRTUALNA LJUBAV

03. prosinac 2015 ob 21:07 | 76
u tvoje srce
od nota
uvlačim se tajno
lopov sam što krade
tudja osjećanja
dodirujem te dubinom
strastvenih pogleda
tvojim vijugama se nudim
kao posljednja nada
prije poraza
šetam strofama burnim
što ih napisa
u najiskrenijim požudama
ljubavnog žala
doživljavam tvoje uzdahe
kao igru
ne ostvarenih snova
poljupce upijam
slično cvijetu
kapljice rose
sve je tako lijepo
da ne postoje granice
sve je tako bajno
da nije virtualno
iz tvoje kučice izlazim
a nisam te niti ljubila
ni imena ti ne znam
osim
da sam se zaljubila
vraćam se u oblake
odakle sam i sišla
odlazim
a da ti nisam ništa rekla
samo sam tiho
u sebi prozborila
o Boze dragi
tko bi ovim stihovima
odolio

Komentari 2

moraš se , ako želiš komentirati
andriano
andrianoprije 1 godinu

Postoje riječi koje izgovaraju samo proroci i pjesnici. To nisu obične riječi jer obična riječ ne može a da ne osiromaši i ne osakati misao. Postoje riječi koje zavode misao kao što matica zavodi grančicu na brzoj rijeci. S tim riječima pjesnik stvara, jer samo on misli da bi izmislio. Tko god je nešto stvorio bio je pjesnik. Samo obični ljudi vide samo onoliko koliko postoji, a pjesnici vide i ono što ne postoji. Svako rađanje je i bol, a toj životnoj boli samo riječ pjesnika zna vratiti dostojanstvo i žar života. I ludilo, i san, i ekstaza, i mitos, i moral…nisu ništa drugo nego obrana od noći i njezinih grozota. A kćer te noćne tame je Ljubav. A put toj ljubavi najbolje pokazuje pjesnik. Riječima. Živim životom. Na usnama njegovim vazda je riječ i ljubav. Ta riječ kazuje svijet, kazuje čovjeka, hotenje nehotično, strah i želju za onim što ne postoji, što nestaje. Riječ ruši, predskazuje, očarava…hiljade i hiljade godina pjesnik podnosi teret tih riječi koje nosi u svojoj krvi. Taj tragični zanat pisanja pjesnik uči najrađe u društvu Boga, onoga Boga koji se samo rađa u njegovom srcu, i u njegovom grijehu. U onom Srcu koje zna kako noć učiniti vidnijom od dana. Zato pjesnik bdije i čuva svoju riječ jer samo kroz nju može vidjeti novi list u uveloj grani. I zato je istinski pjesnik uvijek tužan, i njegova riječ najviše voli tugu i smrt. Te riječi nadvise i natpjevaju i njega samoga. Možda je zato riječ pjesnika prije glas nego pisana riječ. Taj glas koji nam govori da pjesnik nije vesela ptica što pjeva na grani, i da nije rođen odjednom kao Afrodita iz morske pjene. On je biće osame i samoće. Gomila ne traži pjesnika niti je ona njemu potrebna. Pjesnička riječ ne sažaljava čovjeka, ona ga brani od tragičnosti i lijepa je samo onda kad joj otkrijemo tajnu.

hoppe1111
hoppe1111prije 1 godinu

Ovo je nešto najdomljivije šta sam pročitala i drago mi je da će ostati ovaj zapis ovdje ....da će biti tu kad god poželim pročitati nešto što će mi nahraniti dušu.....jer nikad nitko nije opisao ljubav na isti način......ona je najčešće žrtva jer je nadahnuta bolju, jer najveće nadahnuće je izgubljenost , čežnja, tjeskoba, žalost bol..........Siromaštvo duše piše najljepše stihove.....bogatstvo duše ju čuva.....hvala na ovome....

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se