Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

Vjerovanje u vještice: Magično zlo najjače je na Silvestrovo

01. siječanj 2011 ob 18:35 | 390

"Višćice su stare babetine, krezube, grdne, a zle krvi i naravi." Posljednja vještica, Jela Futakovica iz Donje Stubice, pogubljena je 1746. godine.
slika


Dali su joj ime Stana ne bi li magijom imena zaustavili nesretni niz smrti sinova, dvojice dječaka čije rađanje nije ni ispratila tutnjava plotuna u planinsku noć, kad skupa s njihovim dušama odletješe sve nade očeve na drugi svijet. Stana, da stanu ženska djeca. I stala su, ali ne božjom voljom, već njezinom vlastitom. I, tako, najmlađa od pet kćeri Cerovića odreže svoju kosu i krene oblačiti mušku odjeću, gađati iz puške i motati duhan.

Šezdesetak godina kasnije, Stana Cerović, izdanak junačke loze serdara i sudaca, ostade posljednja zavjetovana djevojka, virdžina, kako ih nazivaju, na području bivše Jugoslavije. Baš kao u pripovijetki Dinka Šimunovića, u kojoj djevojčica Srna trči ispod duge ne bi li postala sin, koju Stana nikada nije čitala, ali ju je živjela. Priča je to koja može ostati sačuvana valjda još jedino u vrletima Sinjajevine, planine na sjeveru Crne Gore, kamo je valjalo potegnuti.

Potraga započinje u njezinoj rodnoj Tušini, seocu od jedva par kuća, no ondje se odmah moglo čuti da je Stana sa svojim kravama otišla u planinu, ima dva dana. Uz čašicu rakije, ondje se, od dobrih ljudi, mogu dobiti i precizne koordinate poput ove: "Kad ti Žabljak ostane desno, ti udri lijevo, pa kad dođeš u Vrtoč polje, ti ponovno okreni lijevo, viđećeš jedan mali...

U noći uoči velikih blagdana, kao što su Božić i Nova godina, prema tradicijskim vjerovanjima, osnažuje moć vještica i drugih demona. Tada se sablasti okupljaju na križanjima odakle raznim putovima kreću u svoje zlokobne pohode. Ne iznenađuje stoga da se i danas na mnogim križanjima mogu pronaći raspela, kapelice i kipovi svetaca koje su ljudi podigli upravo kako bi spriječili namjere pakosnih nadnaravnih bića. U hrvatskim tradicijskim vjerovanjima vještice zauzimaju istaknuto mjesto. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj i danas se često spominju kao "coprnice", u Slavoniji "vještice", u Istri i dijelovima Dalmacije nazivaju se "štrige", "štrije" ili "štrigulje", a u dalmatinskom zaleđu "vištice", "višćice"' ili "štringe".

Postanak vjerovanja u vještice treba smjestiti u pretpovijest kada čovjek nije bio u stanju povući jasne granice između fizičke realnosti i magijskog svijeta. U takvom svijetu isprepletalo se ono što je očito prirodno s onim što je imaginarno. Događalo se da je čovjek određenim osobama pripisivao svojstva i osobine koje nisu imale ničeg prirodnog. U svijetu u kojem je čovjek prisan sa životinjama, zvijezdama, planetima, svjetlošću, suncem i mjesecom, konstruirao je likove poput maga, vrača i vještica, odnosno likove za koje se vjerovalo da djeluju na čovjeka, koji ih koristi ili trpi zbog njihovih radnji. U doba antike takvi likovi mogu se pronaći u vjerovanjima u određene žene koje su imale sposobnost pretvoriti se u životinje, koje su mogle letjeti noću, postati bestjelesne, koje su pripremale čarobne napitke, izazivale vremenske nepogode i plašile ljude. Takve žene nazivale su se "strix" s varijantama "striga" i "stria", latinskom riječju koja je predstavljala noćnu sovu koja je, među ostalim, noću pila ljudsku krv.

Urokljivo oko

U Rumunjskoj nalazimo vjerovanje u vještice koje se nazivaju "strigoi". Rađaju se u posteljici (placenti) koja im u zreloj dobi služi za postizanje nevidljivosti i nadnaravnih sposobnosti uz pomoć kojih mogu proći kroz zaključana vrata. Nanose štetu i zlo ljudima, utječu na vremenske prilike i mogu se pretvoriti u razne životinje, poput mačke, žabe, vuka, svinje. "Strigoi" u određenim noćima, posebno na Sv. Andriju i Sv. Jurja, napuštaju svoje tijelo i odlaze na kraj svijeta gdje trava ne raste jašući na metlama ili bačvama. Kada stignu, poprimaju ponovno ljudsko obličje i međusobno se bore cijelu noć. Ujutro se plačući pomire i vraćaju se kući ne znajući gdje su bili i što su radili te zapadnu u dubok san. U Istri se vještice, koje se nazivaju "štrige", također rađaju u košuljici crne ili crvene boje. U zreloj dobi, često nakon određene inicijacije, dobivaju moći s pomoću kojih, među ostalim, mogu napustiti svoje tijelo u obliku muhe i odletjeti u udaljene krajeve, gdje će se boriti ili pakostiti ljudima. Na sastanke, koji su se obično održavali na nekom brdu poput Kleka, Medvednice, Aršanja, Mosora ili Velebita, vještice su nerijetko letjele na metli, bačvi ili u obliku kakve životinje. Okupljene vještice vijećale su koju će osobu napasti, kome će izvaditi srce, koga će opljačkati ili na koje će selo poslati tuču.

Nerijetko su se pritom međusobno potukle, a one koje bi iz sukoba izišle kao pobjednice nisu dopuštale da njihovo selo zahvati nevrijeme, nego je nepogoda zahvatila selo poražene vještice. Osim moći preobrazbe, letenja i okupljanja na sastancima, ljudi su često spominjali jedno od najsnažnijih vještičjih oružja – urokljivo oko. Takvog pogleda seljaci su se iznimno bojali i nastojali su izbjeći svaki kontakt s osobom za koju se vjerovalo da ga posjeduje jer kako nalazimo u folklornim zapisima iz zaleđa Dalmacije: "Ureče te pa krava ne daje mlijeka. Treba paziti za mlijeko, dojilja se skriva. Treba pazit da ne vidi malo dite, ugojeno. Ne smije vidit živinu, niti pohvalit da ne urekne.".

Proučavajući folklorne zapise i priče o vješticama, antropolozi i folkloristi izdvojili su dva osnovna tipa vjerovanja. Prvo podrazumijeva vještice kao noćna, demonska bića iz nedokučive sfere nadnaravnog, a drugi tip podrazumijeva puno češće postojanje vještica u vlastitom selu ili susjedstvu. Takva seoska vještica gotovo uvijek je prepoznata u ženskoj osobi koja izgledom i ponašanjem odstupa od zadanih društvenih normi ili kao što se govorilo u Poljicima u Dalmaciji: "Višćice su stare babetine, krezube, grdne, a zle krvi i naravi.'' One su društveno marginalizirane žene koje zbog svoje neprivlačne prirode postaju žrtvenim janjetom koje će se optužiti za vještičarenje u trenutku kada se nekom u selu dogodi kakva teško prihvatljiva nevolja. Stoga postojanje vještica treba tražiti u delikatnim međususjedskim odnosima koji su, prema tvrdnjama nekih antropologa, i začeli masovne progone i spaljivanje vještica.

Međusobno optuživanje za vještičarenje u razdoblju progona vještica rezultiralo je mnogim suđenjima i pogubljenjima, a pozadina samih optužbi bilo je uređivanje odnosa među stanovnicima neke zajednice. U razdoblju ranog novog vijeka, u kojem se odvijaju najmasovniji progoni vještica, počelo je i jačanje individualizma, kapitalizma, tržišnog nadmetanja i populacije te je rasla svojevrsna ksenofobija zbog koje su ljudi tražili krivce za svoje nevolje. Suprotno općeprihvaćenim mišljenjima, Katolička crkva u Hrvatskoj nije vodila sudske procese protiv vještica u ime Crkve. Ona je bila zaslužna za podučavanje i informiranje svjetovnih vlasti o vještičarenju kao eventualnom kaznenom djelu te je sama provodila istrage samo onda kada je predstavljala civilnu vlast na svojim feudalnim posjedima. Posredovanjem isusovačkog reda formirane su pravne regulative koje je zahtijevala svjetovna vlast. Tako je zaključke sa sinoda u Trnavi 1611. potvrdio Hrvatski sabor te je određeno da se svi stanovnici Hrvatske bore protiv vještica, sudjeluju u progonima i prokazuju vještice i čarobnjake. Slično je odredio 1635. car Ferdinand III. za područje Donje Austrije, Mađarske pa stoga i Hrvatske.

Spasila je carica Marija Terezija

Do danas znamo za 245 optužbi protiv vještica u Hrvatskoj, pretežno sjeverozapadnoj, odnosno na teritoriju zagrebačkog Kaptola. Između 1360. i 1758. optuženo je 230 žena (94%). Od 245 uhićenih 148 bilo je pogubljenih (54%), a među njima 138 žena (95%). Tri žene umrle su u zatvoru, 2 su pobjegle, a 7 žena i 4 muškarca je pogubljeno. Točna sudbina ostale 84 optužene osobe nepoznata je iako se može pretpostaviti da su pogubljene. Među optuženima nalazile su se osobe u dobi od 5 do 85 godina, ali većinom ipak srednjih godina. Najviše je bilo seljanki i nezaposlenih žena. Zadnja pogubljena "vještica" bila je Jela Futakovica iz Donje Stubice, koju su 1746. godine na svoju ruku spalili lokalni kmetovi. Međutim, glavni krivac ubrzo je uhvaćen i osuđen na smrt, a ostali suučesnici na stroge tjelesne kazne. Zadnja osuđena vještica bila je Magda Logomer zvana Herucina koju su 1758. u Križevcima osudili na smrt, ali kazna nikad nije provedena, već je Herucina, na zahtjev carice Marije Terezije, dovedena u Beč gdje je nakon vještačenja carskih liječnika oslobođena svih optužbi.

Sredinom 18. stoljeća, zahvaljujući duhu prosvjetiteljstva, počela su se mijenjati stajališta prema progonima vještica. Sami progoni prestali su nakon što je carica Marija Terezija 1758. uvela mjere opreza pri okrivljavanju vještica da bi 1768. godine objavila kazneni zakonik u kojem zabranjuje provođenje sudskog postupka i pogubljenja vještica bez njezine dozvole. Međutim, to nije značilo da se suđenja zabranjuju ili da se mora prestati vjerovati u vještice. Sudovi, pa tako ni zagrebački, jednostavno nisu smjeli voditi postupke proziv vještica bez dozvole carice, koja ih nikad nije dala, a nitko ih, očito zbog složenog postupka, nije ni tražio. Stoga su se od tog trenutka u Hrvatskoj, kao i u Europi, vještice prestale progoniti. Završena je jedna od najdramatičnijih era u čovjekovoj povijesti. Paradoksalno je ipak što su progoni, koji su na određen način stigmatizirali čovječanstvo, prestali "preko noći" premda nikad nisu službeno ukinuti.




Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se