Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

Moje ništa..

25. rujan 2010 ob 15:00 | 57


Moje igre nisu više lijepe. Ne doživljavam ih. Ne uživam. I odbijam sudjelovati. Sve više mi sliče na uvijeno tijelo nekadašnjeg kruga. Na oštećenu kocku ulupanih bridova. Na neku smiješnu i nedefiniranu masu koja je nekada imala posebno lijep oblik. Onaj, kome su se mnogi divili dok bi je gledali. I pogleda s nje nisu mogli skinuti. Nekada.

Moji su lanci čvršći od kirurškog čelika. Čišći od bistre vode. I tako prokleto stalni, jer sputavaju sve više. I jedan korak naprijed samo staru ranu povrijedi. Otvori onu istu, koja još niti zacijelila nije. I opet krene krv. Topla, ljepljiva. Crvena. I nije bitno što je pozitivna po tamo nekim testovima. Uostalom, što taj plus u krvnoj grupi znači, kada jer razlog što se ona sada slijeva niz moja stopala, negativan. I samo takav. Negativan.

Moji su snovi divlji. Neobuzdani. Oni i dalje žive. Ne daju se nikome podčiniti. Oni i dalje dišu. Ne dozvoljavaju sputavanje ikakve vrste. I svake me noći podsjećaju kako je to kada ti se vjetar uplete u kosu. Kada ti se duša ispuni zadovoljstvom. Hrane me iz noći u noć. Jer, beskrajan je ovaj svijet. A detaljima ukrašen je svaki sat. Svaki dan. Samo treba gledati. Upijati i osjećati to predivno carstvo izbora. Prepustiti se tom trenu. Koje zadnje vrijeme imam samo u snovima. Jer, java nije vrijedna spomena.

Moje oči su prazne. Pogled mi iz dana u dan gubi sjaj. Sve se više bojim, hoće li me moje tamne oči ikada više pogledati u ogledalu na onaj stari način. Kada ima volje u njima. Kada pogled blješti od radosti. Kada su tople i pune razumijevanja. I sve se čini kao da nije teško. Kao da je valcer koji se može vrlo jednostavno otplesati. I smiju se dok me gledaju. Jer, samo pamtim. Takvih pogleda više nema. Nestali su odavno. Ostala su samo dva smeđa oka koja bezvoljno zure u mene. I samo što me ne pitaju preko volje da li i ja nešto trebam. Tupo i prazno. Nezainteresirano. Distancirano i hladno.

Moja je duša nemirna. Tužna. Usamljena. U nekim trenucima kao da odlazi. A onda se vrati. Nepostojana. Kao da traži bolje mjesto za sebe. Davno izgubljene prijatelje. Druge duše koje su je razumjele. Pa se vrati. I opet kopni. Sjedne na rub stepenice i pusti da se sva bol razlije po njoj. Poput slapa duge crne kose, koji se prelijeva po ramenima i rukama. Poput prekrasnog vodopada, koji svojom silinom putuje dalje. Samo što ona nigdje ne ide za stalno. Barem ne još. Samo isčekuje. Nemirno, poput malog djeteta. I još uvijek se nada

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se