BROD U BOCI

16. siječanj 2016 ob 04:40 | 71
Okrećem se i tražim rukom po postelji. Hladna plahta, nema toplog traga tvoga tijela, nema otiska glave na jastuku. Tišina me je probudila. Ne čuje se tvoje mirno disanje, fali mi taj osjećaj... to, kako dijelimo zrak moje sobice, kada se iskradeš iz mauzoleja vaše kuće, da se utopimo u strastima.
Prije više od dvadeset godina otpratila si me sa groblja.
- Mama idem sa njim, mora netko biti sa njim.... ne brini.... prijatelji smo, oduvijek se znamo....
- Dobro, idi, biti će Ive i Nada dobro sa nonom.

Sjedili smo u tihoj tami konobe. Sunce je zamijenio mjesec, mekana svijetlost je ulazila iz vrta. Sir, masline, vino.... treća, četvrta boca.
- Aki, znam.....
- Koji kurac ti znaš......
Poletjele su mi ruke.... krenuo sam razbijati.... Flaša, čaše, portada, pijati....
- Vidiš, vidiš, to je ostalo od njih.... I da ih nisu spalili još jedanput u tom jebenom
krematoriju, stalo bi u dvije urne ono, što su pokupili tamo na cesti....
Milka, Andrija.... peglica u vatri ispod kamiona....
Vodiš me u momačku sobu.... za koju godinu sam htio preseliti svoje uspomene u dječji kabinet, napraviti mjesta sinu.... Znaš put, družili smo se kod mene, dva mlada para, slušali smo ploče, pričali o budućnosti.......

Bez riječi, bez čežnje, bez nježnosti.... našla su se naša tijela onu noć u nekom divljem, životinjskom zagrljaju.
Nikada te nisam pitao da li i ti nekad osluškuješ moje disanje dok spavam. Nikada nismo pričali o nama, o vama.... Bili smo stari prijatelji i kada je bio tvoj Ante doma, i kada ga nije bilo. Onih devet skalina do vrata moje sobe vodilo je u neki drugi svijet... o tome se ne priča. Zatvarali smo ta vrata, skidali se bez riječi, bacao sam se na tebe kad bi se bestidno ponudila šireći noge, nijemo vičući: uzmi me, hoću te u sebi, hoću nestati kao zvjezdica vatrometa koja polako umire poslije eksplozije.

Ima dvije godine da Ante ne plovi, dvije godine od onog jutra kada si rekla:
- Aki, treba me sada Ante više od tebe.
Tako si prokleto jaka.
Čekam te svaku noć, zamišljam tvoje sitne korake u vrtu dok sjedim u konobi, dok slažem te moje brodove u boce.... i kada sam pijan, i kada sam trijezan.
Ti si tako prokleto jaka.
Milujem hladnu plahtu.
Nikada nisam tebe tako milovao.
Nikada ti nisam rekao da te volim.
I dobro što nisam...
Sanja, ljubavi moja,
tako si prokleto jaka.

Ja?
Nikada neću pjevati ovu uspavanku.
Ja sam brod u boci.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se