BURA

12. prosinac 2015 ob 08:53 | 58
slika 2003770

Kada sam stigao tu, bilo je to sidrenje. Na sidru se održava brodski pogon, posada je spremna. Sazna se gdje ima posla, digne se sidro i zaplovi. Sada sam nasukan, pogon ne radi, posada me je napustila odavno i plovi na novom brodu. Duuuga priča za tipke, duga i za kavu. Nema tabu tema, ali je stvarno duuuuga.

Tko zna, možda ti isprićam jednom tu priču... kada nam je stalo do osobe, treba da se isprića sve priče, da se stvori razumijevanje, da se zna što boli, da se razumije neka ''luda'' reakcija partnera... nekada samo da se utone u san uz čavrljanje u zagrljaju.... Trebamo to, tražimo to, ali često nismo spremni ni Šeherezadu pustiti u svoj život, plašeći se što bi nam mogla ispričati. Ne znam, koliko si razmišljala postavljajući svoj profil na stranici... novi početak, izlazak sunca, zalazak sunca u dobrom društvu drage, voljene osobe....

Lijepo je pročitati ''moj kapetane''. Nasmiješio sam se, stao malo i uživao u toj pažnji, poklonu gradske cure koja ne piše romane na mailu... I... malo me je bilo strah priznati toj gradskoj curi, kako ne volim mirisne vodice.... i biti će tih strahova još puno, ako odlučimo popiti još kava. Ne sramim se svoga jednostavnoga života, to mi je više snaga nego slabost.... dosta.... dugaćak je put do trenutka, kada par bez riječi izgovori sve u svojoj nijemoj blizini. Svi to sanjamo, ne samo žene...

Još nešto - ne postavljam si ciljeve. Užasava me pomisao o zaokretima u nešto novo... lijep je pogled i sa mosta nasukanog broda... nema onog zvuka i podrhtavanja motora, strojare su zamijenile ribe i hobotnice, palubom i mostom caruju galebi, spusti se na odmor jato čaplji u selidbi. Nekako podsjeća na mudraca koji nijemo dijeli svoj život svima oko sebe. Može li to hraniti i tvoju dušu???

Noć, često pišem po noći, malo ljubiteljski prevodim poeziju, u potjeri za hrvatskim riječima, melodijom, raspoloženjem.
U vezi kave je ok, mislim raspoloženje. Bura, oprano nebo, snjegovi Velebita su tu, na dlanu, u sobi sa mnom....
Ovaj čas zamišljam, kako se nekim čudom pojave nježne ruke na mojim ramenima, da me podsjete kako nisam više sam. Zovu da ih zagrije moja koža...... Sve sam. Lud, zbunjen, normalan - ako uopće može biti normalan čovjek koji živi kao duh na nasukanom brodu. Ničije ruke me ne grle, samo me jedna mala njuška gurka i zove me u kraljestvo psećeg kauča.

Sve najbitnije znaš o meni ako si ovo pročitala sa dušom.
Čak i to znaš, da li ćemo popiti još koju kavu.
Ako ne znaš - nećemo.
Garant!
slika 2003768

Komentari 1

moraš se , ako želiš komentirati
roketa
roketaprije 1 godinu


sidro je zajebano ... nit si u luci , niti na pučini , a spreman si ,,,

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se