LJUBAVNO E-MAIL VERGLANJE NA NEVIĐENO

01. lipanj 2016 ob 13:29 | 188
Radim ražanj a zec još trči po šumi?

Hej, sad si zečica?
Šuma, ražanj?
Šalim se, znam tu mudrost.
Nisi ti ništa kriva što mene ponese, pa sam razočaran kada mi se pričini da me očekuje jedna veća doza pažnje, osjećaja, a doleti kratka porukica i ona večer koju sam čekao nestane...

Događa mi se upravo to, čega sam se pribojavao.
Nekakav poluintimni odnos na neviđeno. Svjestan sam toga, pa se trijeznim i logika proradi. Kule u oblacima se ruše i to je to.
U najboljem slučaju, pletenica princeze je nekoliko metara prekratka i vitez treba čekati godinama, zapravo desetljećima. Ulogori se tamo ispod kule, hrani se zečevima iz šume, čeka. Zimi se razboli i mjesecima gladuje jer ne može loviti. Kada umirući baci posljednji pogled na kulu, vidi princezu na prozoru kat niže i pletenicu do livade.
Umire puzajući. Sretan.
La vita e bella!
Koja snaga!
Koji stav!

Kako bi izgledala umjetnost, da nema takvih junaka? I junakinja (mislim na one iz priča gdje su uloge zamijenjene). To su likovi, koje nama donose pjesme, priče, slike, glazba, filmovi. Život nama na neki način odredi, u kolikoj mjeri će nas to dirnuti. Težak život i borba nas jačaju, ali koža nam postaje debela i tvrda. Sve poznato...
Živimo kako nas prilike natjeraju, instinkti nama donesu partnere - suborce u nekoj borbi, u ratu, kako kad. Kada je borba gotova, imamo ratnog druga, dok ljubav ostaje kat iznad nas. Rijetki su izuzeci.

Možda umišljam. Možda ne postoji osjećaj, koji će mi toliko značiti, da ću sretno živjeti od mrvica neke daleke ljubavi.
Tko sam ja, da nagovaram daleku princezu, koja nema prozor kat niže, nudeći mrvice? I to u monolozima... polumrtav...
Razumijem tvoj stav, znači mozak mi radi.
Zvoni alarm: mission impossible.

Koprcam se u mislima mjesec dana. Na kapaljku me hraniš. Smiješna je ta poluintima. Ne smiješ napisati ljubavno pismo (e-mail), čežnja bi mogla biti doslovno shvaćena i odbačena.
Nisam trubadur, ali zna se da ni trubaduri nisu uvijek ostali kod pjesme. Da jesu, kako bi znali o čemu pjevaju?
slika 2073024

Pjesma bez strasti, bez ljubavi - to je samo verglanje , samo fasada, kulisa. Kao što je i ova pjesmica.
I mnoge slične.
Ipak, i verglanje može probuditi neka sjećanja, osjećaje. Pa nisu bezvezne melodije stavljene u taj prastari džuboks!
Znam da sam je već slao, ali opet mi zvoni.
Sanjati...
Možda nismo sanjali iste snove, ali lijepo je sanjati.

Komentari 5

moraš se , ako želiš komentirati
tidra
tidraprije 9 mjeseci

Kermit uvek iz duše piše (:

Pilence
Pilenceprije 9 mjeseci

Kermit jebes ti sta ovih dana????

KERMIT
KERMITprije 9 mjeseci

Za tvoj komentar uvijek mi je spreman odgovor:

Pilence
Pilenceprije 9 mjeseci

Bem te u taj kurac matori :D

-AntEa-
-AntEa-prije 9 mjeseci

odličannn :))) ... i moram izvuči iz konteksta ... "Nisam trubadur, ali zna se da ni trubaduri nisu uvijek ostali kod pjesme. Da jesu, kako bi znali o čemu pjevaju?" ... bravo :))

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se