Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

Likovna kritika: Hrvoje Dumančić, nacionalna umjetnost, konjići i kič

27. prosinac 2011 ob 02:53 | 75
Nekako se podesilo da sam posljednjih par dana pročitao „Carsku kočiju“ Ivana Aralice, odslušao polovicu „Povratka“ Josipa Hatzea (za cijelu naprosto nisam imao želuca), onda su me prijatelji nagovorili na hrvatsku umjetničku izložbu u kojoj nekakav pretenciozni kipar Hrvoje Dumančić prezentira hrvatskoj poljoprivredno-hadezeovskoj klijenteli svoje „konjeke“ (tisućitu inačicu), pa sam poslušao istup nekakvog dalmatinskog hadezejskog kripto-pedera Antu Kulušića koji se, kao fol, bori protiv homoseksualizacije Šibenika, i dogodio mi se onaj spoznajni „klik“ u glavi. Zajednički nazivnik svih ovih „umjetnosti“ i „politike“ je činjenica da su usmjereni na gotovo isključivo hadezeovsku, ruralnu klijentelu, te da su im ciljne skupine prikriveno-zakonspirirani homoseksualci, bilo kao na kupce, bilo kao na umjetničke „konzumente“. Obrazovani gay s ukusom i smislom za ljepotu takve trećerazredne nacionalne fušeraje jednostavno ne puši.

Iako su u suvremenom svijetu homoseksualci znatno brojniji od, primjerice, Hrvata, ili od Mađara, nikome danas ne pada na pamet govoriti od „homoseksualnoj umjetnosti“, dok su im, s druge strane, puna usta „hrvatske umjetnosti“, „mađarske umjetnosti“. S jedne strane, razlog je tome narastajući nacionalizam u našem zakutku Europe gdje se nacionalni prefiks voli stavljati doslovce pred svaku imenicu kako bi od jedne novodobne fikcije stvorio stvarnost (ako već postoji hrvatski, srpski, bošnjački nogomet, matematika, literatura, fizika, slikarstvo, filozofija i kultura, onda, bit će, po nekoj analogiji valjda postoji i hrvatska, srpska, bošnjačka nacija). S druge strane, otvoreno iskazivanje homoseksualnosti, savršeno normalno u velikom dijelu civiliziranog svijeta, ovdje je još uvijek socijalno, politički, ekonomski pa i kulturološki nepoželjno. Ako tu i tamo i probije na površinu, onda je to u formi Sanaderove poetike („uzmi me nježno, muški žestoko“). Dapače, homoseksualci i osobe s homoseksualnim sklonostima koji i ovdje kao i bilo gdje drugdje u svijetu statistički pokrivaju oko 20-ak posto ukupne populacije (10 posto muške i oko 10 posto ženske), vlastitu spolnost sustavno potiskuju, pa su je prisiljeni transferirati na simboličnu razinu.

No vratimo se umjetnosti. Riječju, kao što ne postoji hrvatska, srpska ili mađarska umjetnost, možemo konstatirati da ne postoji ni ona koja bi nosila prefiks – homoseksualna. Nešto naprosto jeste ili nije umjetnost. Bez prefiksa. Umjetnici poput Krleže, Andrića, Bukovca, Meštrovića, Bjelinskog, Papandopula, Šuleka, iako rođeni kao Hrvati, pripadaju svjetskoj umjetnosti. Međutim, mada ne postoji homoseksualna umjetnost, jer ako je umjetnost tada pripada svijetu, a ako nije možemo je svrstati u rubriku „ostalo“ (pa i pod nacionalnu, ili nogometnu umjetnost), nesporno postoje homoseksualni umjetnički motivi. O tome pišu psihoanalitičari poput Jonathana Weinberga u djelu „Speaking for vice: homosexuality in the art of Charles Demuth, Marsden Hartley, and the first American avant-garde“, ili Robert Giard u studiji „Particular voices : portraits of gay and lesbian writers“.

Osim otvorenih homoseksualnih motiva kojima je prožeto neko umjetničko djelo poput, primjerice, nedavno prevedenog „Pijpelijntjes“ Jacoba Israela de Haana, ili slika o golim dječacima u ljubavnom zagrljaju, ili u Sikstinskoj kapeli u kojoj je Michelangelo uspješno prošvercao brojne neprikrivene homoseksualne prizore, u konzervativnim sredinama mračnog i vlažnog europskog jugoistoka homoseksualni konzumenti umjetnosti odabiru najčešće „umjetnine“ koje u sebi sublimiraju prikrivene homoseksualne motive: slike i kipove konja, liriku koja veliča mušku ljubav prema Domovini, muške plesove, muzički izričaj u kojem prevladavaju basovi i baritoni u ritmu muževnih koračnica, dok oznojena muška tijela ekstatično marširaju. I tako dalje.

Veliki broj suvremenih hrvatskih umjetnika promišljeno kalkulira s „nacionalnom kripto-homoseksualnošću“ plasirajući na lokalno umjetničko tržište upravo „umjetnine“ namijenjena naprijed navedenom tržišnom segmentu od 20 posto konspirativno homoseksualne populacije ruralnog porijekla. U pravilu, riječ je o umjetnicima skromnih potencijala, negdje duboko u sebi svjesnima vlastitih skromnih limita (dakako, oni su ipak samo „hrvatski umjetnici“), koji proizvode za tržište. O kome zapravo konkretno govorimo? Evo, recimo, riječ je o Petru Bergamu ili Anđelku Klobučaru koji se poigravaju s mačističkim, tradicionalnim stereotipovima u glazbi, na koje prikriveni homoseksualci padaju u sevdah, tu je mladi kipar Hrvoje Dumančić koji je već 15-ak godina za navedeno tržište štanca svoje „konjiće“, koje on voli jahati i slikati se ispod njih, a koji je ispleo cijeli jedan projekt – Horseland, na koji poljoprivrednici i kriptohomoseksualci naprosto otkidaju. Ili, što je Ivica Propadalo sa svojim „umjetnički“ projektima statua za nagrade Porin, Dora, Plavi i Zeleni turistički cvijet, Djelatnik godine i Zlatna Penkala Hrvatske turističke zajednice. Ili, upitajmo se, gdje bi bili Aralica, Horvat, Krpina, Šegedin, Pešorda bez homoseksualne publike iz Dalmatinske Zagore. Ali, vrijeme čini svoje. Od 1974. godine homoseksualizam više nije psihijatrijska dijagnoza, od 1978. godine homoseksualizam više nije ni kazneno djelo, a danas homoseksualizam u većem dijelu svijeta više nije grijeh. I homoseksualne teme također. Srećom pa vrijeme ovih isključivo „hrvatskih“ umjetnika ipak prolazi. Sve se vremenom liberalizira pa čak i Kroacija.

Piše: Ante Franković

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se