Akademik Stjepan Damjanović

07. srpanj 2014 ob 03:27 | 91
Akademik Stjepan Damjanović: Suprotstavljajmo se idejama, a ne ljudima

S akademikom Stjepanom Damjanovićem* razgovarali smo povodom njegovog nedavnog izbora za predsjednika Matice hrvatske, najstarije hrvatske kulturne institucije.

U svom govoru kada ste izabrani za predsjednika Matice istaknuli ste da je Matica hrvatska nacionalna, a ne nacionalistička institucija. Zašto?

To je bilo upućeno hrvatskoj javnosti. Tiče se jednim dijelom izravno hrvatskih političara, onih koji Maticu, ne sada, nego od utemeljenja Hrvatske, tretiraju kao nacionalističku ustanovu. I, uvijek nekako prolaze kraj nje sa stavom ‘Samo što dalje od mene, jer ja sam internacionalac, ja sam čovjek svijeta i ne podliježem nacionalističkim strastima’. Meni je vrlo stalo da obični ljudi znaju da taj stav nije u redu.

Matica hrvatska je nacionalna ustanova. Ja sam sto puta istaknuo da ljudi u Matici hrvatskoj ne od danas, nego od 1842., kada je utemeljena, ne misle da je čovjekov život samo ono nacionalno. Ne misle da je nacionalna komponenta jedina, pa čak ni najvažnija, komponenta čovjekova života. Ali Matica je zbog te komponente utemeljena – ona mora na tome raditi.
Jasno je sad da u takvom poslu postoje opasnosti da netko malo pojednostavi stvari i malo zahiri, ali zbog toga se ne može neprekidno optuživati cijelu ustanovu. Prihvaćaju li druge ustanove, političke stranke da se njih procjenjuje po najgorima među njima? Prihvaća li to itko? Znači, nema razloga ni da Matica prihvati takve ocjene o sebi.

Ako pogledate protekla dvadesetitri predsjednika Matice hrvatske, oni koji su jako protiv svega nacionalnog teško da mogu kod dvadesetijednog naći bilo kakvu primjedbu u tom smislu. Osim ako je stvarno grijeh da kažete da pripadate tom narodu i da vi hoćete da taj narod bude ravnopravan s drugima i da vi u tome imate i nekakav svoj posao, da vi izgrađujete taj identitet kroz kulturu.

Radi se zapravo o razlikovanju domoljublja i nacionalizma?

Tako je. Naravno, nekom normalnom se čini da to uopće ne treba tumačiti. Što biste vi sad tu imali tumačiti? Ako ja u svojoj obitelji učim svoju djecu da se međusobno vole, i da se vole s mojom suprugom i sa mnom – pa govorim li ja time nešto protiv svojih susjeda? Ja mislim da udaram najbolje temelje da oni poštuju susjede i da razumiju da je tamo u toj kući isto tako, ili bi trebalo biti tako. Prema tome, kad to prenesete na ovaj, nacionalni plan – to je to. To da mi iskazujemo poštovanje prema vlastitom narodu, prema vlastitoj tradiciji – to se nikada ne može protumačiti kao nekakav negativan odnos prema nekom drugom. To je naprosto razlika između ljubavi i mržnje. Jedna je stvar ljubav prema svojem, a druga je mržnja prema nekom drugom.

Hrvatsko društvo je ušlo u EU, prije nekoliko dana bila je i godišnjica ulaska. Ovo o čemu govorite je pitanje identiteta. Koliko je taj identitet važan sada u kontekstu Europske unije, a pogotovo s obzirom na smanjenje suvereniteta na nekim drugim područjima?

Ovo što vi pitate to je vrlo važno. Neprekidno vrlo velike, vrlo moćne države, pokušavaju dodatnim načinima zaštiti svoju poziciju u Europskoj uniji. Hrvatska, kao ni slične države, to ne može. Prema tome za Hrvatsku je vrlo važno da u Uniji bude sa svojim ‘imenom i prezimenom’.

Bojim se da nema previše iskrenosti u tim velikim državama i njihovim nastupima. Oni nama stalno govore i poučavaju nas o demokratskim načelima, o tome kako treba biti tolerantan prema ovome i onome, ali kada bi one ta načela trebale primijeniti prema nekoj slabijoj zemlji, onda to izostane.

Možete to vidjeti na primjerima koji nisu hrvatski. Koliko puta se običan čovjek nasmijao, onako tugaljivo, kada sada sluša te reakcije otkako je ova kriza u Ukrajini? Jer i običan seljak u Slavoniji zna da političari, veliki europski, neće ništa učiniti od onoga što nam na televiziji govore da će učiniti.

Zašto neće?

Bez nekih etičkih stavova nije moguće popravljati svijet što god netko o tome mislio. Već desetljećima neki navodno spretni menadžeri uređuju strukture, a ništa se ne miče. Zašto? Pa kako možete ozbiljno pomoći Ukrajini ako nećete nešto zbilja dati od sebe, ako nećete od sebe dati ništa. Vi bi ste nešto dali Ukrajini, tako i Hrvatskoj, nešto što vam uopće ni na koji način ne treba. Ali ako vam to imalo treba – ne date. E, nećete tako popraviti Europu ni svijet.

Znači nedostaje solidarnosti?

Apsolutno.

Kada govorimo o identitetu – kakav je proces bila ‘detuđmanizacija’, s obzirom na to da je u Tuđmanovo vrijeme izgrađena država, institucije države, identitet i simboli? Ovih dana, nasuprot inače uobičajeno negativne slike Tuđmana u medijima (kad ga se uopće i spomene), ponovno se spominje Tuđmana, ali da bi se branilo Tita. Ili, svojedobno kad je bio aktualan ‘Lex Perković’ isticalo se da je Tuđman bio za pomirenje. Dojam je da ga se nekako samo prigodno izvlači. Možemo li napraviti danas neku bilancu – što je bila ‘detuđmanizacija’?

„Detuđmanizacija” znači svašta. Čini mi se da su taj termin najčešće koristili oni koji nikada nisu željeli Hrvatsku, koji su Tuđmanu prvenstveno zamjerali što je Hrvatsku uopće stvorio. No, to nisu mogli tako reći pa su se obrušili na njegovu osobu, na njegove mane, često ih uveličavali ili izmišljali i tako izražavali svoje nezadovoljstvo što postoji samostalna Republika Hrvatska. ‘Mi ćemo sada detuđmanizirati Hrvatsku’ – to je po meni značilo ‘Mi nećemo hrvatsku Hrvatsku’, nego nekakvu jugoslavensku Hrvatsku ili nešto treće. To što oni žele ne može biti jer apsolutna većina hrvatskog naroda to neće. Ali ja vidim da svake godine sve više ljudi, a ne sve manje dolazi na Tuđmanov grob. I po tome se također vidi da su imali krivo. Vi lako zbunite ljude, osobito one koji teško žive, koji nemaju novaca, koji ne znaju hoće li sutra imati za kruh. Onda im vi prodajete ‘znate za to su krivi ovi’, pa onda ‘bio je tu nekakav apsolutistički vladar’.

Postoji nešto drugo što se također ali krivo zove „detuđmanizacija”. Nitko nije Bog i normalno je razgovarati o jednoj važnoj povijesnoj ličnosti i u smislu da se kaže „mogao je ovo drukčije“, ali to treba raditi, naravno, argumentirano.

Ja ću vam reći iz pozicije Matice jednu zanimljivu stvar. Za Tuđmana se uvijek kaže da je on bio apsolutist, diktator i neke slične odrednice. Ja nisam živio u njegovoj blizini i nemam nikakvih argumenata da kažem kako je on postupao sa svojim suradnicima. No, zna se točno da nikako nije volio Vladu Gotovca koji je bio predsjednik Matice hrvatske, ali nikada Matica hrvatska nije dobivala toliko sredstava koliko kad je Tuđman bio živ, a Maticu je vodio Gotovac. Poštivao je institucije. Rekao bih još izravnije: on je uvijek mislio na Hrvatsku.

Kakve su posljedice procesa ‘detuđmanizacije’ za naše društvo?

Naše je društvo zbog gospodarskih razloga inače u lošim pa i mračnim raspoloženjima. Mislim da je taj proces „detuđmanizacije” donio dodatni pesimizam.

Ljudima su potrebne određene svjetiljke. Vi ste imali jednog predsjednika koji je očito, što god netko mislio, imao državničke sposobnosti i to je jednom dijelu stanovništva ulijevalo neku nadu. Sada kada vi to počnete rušiti, vi rušite nadu. Uopće, to je karakteristično za naše vrijeme koje voli rušiti opne u koje se oduvijek skrivala ljudska krhkost. Kada imate tradiciju, kad imate svoj jezik, kad imate svoju vjeru, kad imate svoje ljude – to su te opne koje nas štite. Sada vi razarate to sve i ne nudite ništa umjesto toga.

Ono što je bio Tuđmanov koncept, na čemu je i izgrađena država, bio je koncept pomirbe. Napuštanje svih sukoba koji su postojali prije devedesetih – da bi se ujedinili oko zajedničkog cilja i interesa – Hrvatske države. Danas smo svjedoci da je hrvatsko društvo jako podijeljeno. I to ne samo podijeljeno, nego i radikalizirano. Što se moglo vidjeti i na proteklom referendumu. Ne radi se o tome da ljudi imaju različite stavove nego o načinu – s koliko netrpeljivosti nastupaju prema drugoj strani; koliko nisu spremni ni na kakav dijalog. Čini mi se da to uzrokuje jednu paralizu društva.

Slažem se. To je tako bilo. To doduše znači da je i Tuđman podcijenio snagu tih podjela. U to sam potpuno siguran. On je bio povjesničar i političar, i po mom mišljenju ne običan nego rasni političar, pa je možda malo čudno što je to podcijenio, ali jest. Te podjele su često u svakodnevnom životu paralizirale procese i onemogućavale razgovore.

Ja mislim da je prva stvar koja se u smislu ozdravljenja mora postići jest to izbacimo ideologiju iz razgovora i dogovora za koje ona ni na koji način nije relevantna. Ako Vi i ja gradimo most preko rijeke, ako ste vi zaljubljeni u Tuđmana, a ja ga ne volim – kakve to veze ima s našom gradnjom mosta? Kakve to posljedice ima?

Sad ne treba biti dijete pa misliti da nikad nema. Ako vi na primjer radite udžbenike za povijest, jasno je da to ima veze. Vi morate reći tko će imati neko mjesto u tom udžbeniku, tko neće i kako će onaj koji ima mjesto biti tamo prikazan. E, sada nastupa ovo o čemu razgovaramo. Ljudi koji to rade morali bi sjesti, neovisno o političkim uvjerenjima i morali bi naći načina da to rješavaju demokratski i tolerantno.

Puna su nam usta te riječi „tolerantno“ ali tolerancija izostaje. Mislim da smo sveli toleranciju na ovo: Vi i ja se ne slažemo u pet posto, a u devedesetipet posto se slažemo – onda još nađemo način kako da riješimo ovih pet posto. To je u Hrvatskoj postao nekakav primjer za tolerantnost – a to nije tolerantnost. Moramo sjesti i ako Vi mislite da je bila negativna Tuđmanova bilanca, a ja da je pozitivna – e, sada moramo vidjeti kako će to izgledati u udžbeniku i po kojim kriterijima ćemo problem rješavati.

To se odražava na sve aspekte života – do toga da nemamo nacionalnu strategiju, niti konsenzus oko nje, ni po jednom pitanju?

Točno. Dodatno igra i to da su te opcije koje nazivamo ‘lijevo’ i ‘desno’ isto u sebi izdijeljene na sve moguće načine što onda stvara natjecanje skupina koje hoće, unutar stranke, pa onda i unutar države doći do vlasti. Znači pod svaku cijenu doći do nekakvoga komada vlasti i onda ga demonstrirati. Znači ti ljudi ne razlikuju kompetentno upravljanje od nasilnoga vladanja.

Jezik isto nije lišen politikantstva. Na početku razgovora govorili smo o važnosti identiteta u kontekstu Europske unije. I hrvatski jezik je dio tog identiteta, a ovih smo dana ponovno čuli glasove o projektu vraćanja hrvatsko-srpskog jezika?

Mislim da je za bilo kakav normalan razgovor o tom pitanju važno da ljudi – jezikoslovci i nejezikoslovci – shvate da postoji stvar koja nije u kompetenciji jezikoslovlja. To da hrvatski narod, ili bilo koji drugi narod, zove jezik svojim imenom – to nije u kompetenciji jezikoslovlja. Jezikoslovci mogu misliti da su tri jezika ista, ili da ih je sedam, ili dva – to je stvar za njihove znanstvene rasprave po njihovim znanstvenim kriterijima, ali ovo je izvan toga.

Druga je stvar koja isto mora biti izvan diskusija – nitko izvan Hrvatske ne može uređivati pitanje hrvatskoga jezika u Hrvatskoj. To izgleda isto kao jedna od tih dječjih tvrdnji koje se same po sebi razumiju, ali baš zato što su te normalne tvrdnje bile na razne načine osporavane došli smo u situaciju da su se kadšto i jezikoslovci pogubili i počeli miješati političke i jezikoslovne kriterije.

Prvo što bih rekao – što je važno da shvati rodoljubna većina u Hrvatskoj – svaki razgovor o tome jesu li srpski i hrvatski dva ili jedan jezik nije nikakav protuhrvatski razgovor. Vi ne možete jednom normalnom slavistu koji se rodio u Bugarskoj, ili bilo gdje drugdje zabraniti da on misli da su to dva jezika ili jedan. To nije samo u našem slučaju tako. Stoljećima se raspravljalo je li neki jezični idiom nizozemski jezik ili je to južnonjemački dijalekt. Jezikoslovcima se treba omogućiti da oni mirno o tome govore nakon što je riješeno ono što sam rekao da treba biti riješeno izvan jezikoslovlja.

Kakav je stav hrvatskih jezikoslovaca?

Mislim da među hrvatskim jezikoslovcima ima vrlo malo onih koji misle da su hrvatski i srpski standardni jezik isti standardni jezik. Većina misli da su to dva jezična standarda. Moje je mišljenje da je u književne jezike po definiciji uvijek otisnuta kultura naroda i ne mislim da dvije kulture mogu imati isti književni jezik. Naprosto, jedna kultura upotrebljava termine i pojmove koje druga nema i ona ih utiskuje u svoj jezik.

Iako većina jezikoslovaca misli da su hrvatski i srpski dva standarda, već nije tako ako se govori o cjelini jezika – tu bi se razlikovali i hrvatski jezikoslovci međusobno. Mislim da je važan problem da postoji strah mladih jezikoslovaca i onih koji su srednjeg naraštaja. Ali ne samo strah od nekakvih europskih unitarista, nego i od hrvatskih nacionalista. Mladi jezikoslovac koji bi rekao ‘To je jedan jezik na kojem su izrasli različiti standardi’ – boji se da će ga se u javnosti okarakterizirati kao „lošeg Hrvata”, kao nekoga tko radi nešto sumnjivo. Iako on samo izražava svoje znanstveno uvjerenje. Morali bismo stvoriti klimu u kojoj on to bez straha može činiti.

Često navodim primjer kako svi smatramo da se njemački govori i u Austriji i u Njemačkoj. Ja sam u Austriji bio lektor i moji su mi studenti govorili da u Austriji nitko osim jezikoslovaca ne misli da bi austrijski i njemački bili isti jezici. To se vidi i po tome što Austrija nije prihvatila da joj dokumenti iz Bruxellesa dolaze iz one kancelarije za njemački jezik – već je osigurala svoju. Ona hoće na svojoj terminologiji sve dobiti.

Sada kada to govorim mladim kolegama, oni kažu „Da, ali svejedno ne postoji niti jedan jezikoslovac koji bi rekao da su to dva jezika“. Tu sada po mojem mišljenju počinje a ne završava pravi razgovor. Za običnoga građanina je bitno što piše u Ustavu naše zemlje, a s jezikoslovcima je drugo jer njih zanima jezik puno šire.

Matica hrvatska u svojim djelatnostima pokriva cijeli jedan široki spektar tema. Vi kao predsjednik, gdje vidite da Matica može nekako najbolje doprinijeti, i na koji način, budućnosti našeg društva?

Kao što sam rekao Matica ima određene zadatke. Oduvijek. Ima jedan problem, a to je da je ona u određenim trenucima zbog nedostatka političkih subjekata preuzimala na sebe i funkcije koje nisu kulturne. Na primjer ’71. kada nismo imali prave političke stranke. Onda je određeni broj ljudi nekako Maticu uglavnom vezao uz političku a ne uz kulturnu djelatnost.

Čim je došla država, počela su pitanja ima li uopće smisla Matica jer su “pitači” zaboravili zbog čega je Matica nastala. Oni su mislili svi na one dane koji su prethodili stvaranju države: ‘Matica je bila za Hrvatsku državu, država je tu – što će nam Matica?’.
Matica mora raditi, pojednostavljeno rečeno, ono što je radila i 1842. Sada stižu relevantni podaci da prosječni hrvatski građanin čita pet puta manje od građanina u zemljama koje su razvijenije. To je zato što je s jedne strane čitanje ozbiljan posao, ali i zato što mi u svemu, pa onda i u čitanju, zaostajemo za nekim drugim sredinama. Matica naravno nema više zadatak da se bori da njemački više ne prevladava u Zagrebu kad ga jedva tko više zna, to je jasno i ne treba to uopće tumačiti. Ali Matica danas ima druge zadatke.

Njih ostvarujete i preko izdavačke djelatnosti Matice?

U izdavačkom zadatak je Matice djelu da pronalazi načine da hrvatskom narodu posreduje prava znanja u jednostavnom obliku o našoj prošlosti i sadašnjosti. Matica sada radi “Povijest hrvatskog naroda”. Normalno bi se postavilo pitanje – zašto ne Institut za povijest? Ali ako pogledate povjesnice hrvatskoga naroda, gotovo sve ih je izdala Matica. Znanstvenicima uvijek nešto nedostaje u smislu istraženosti problema i zato se znanstvene institucije teže odlučuju na takve projekte. Matica je kulturna identitetska ustanova i njezina je velika prednost što može okupiti ljude, stručnjake oko nekoga projekta. To nisu njezini zaposlenici (tu gdje sada sjedimo, u ovoj velikoj zgradi, radi trideset ljudi). Mi smo okupili stopedeset mladih hrvatskih povjesničara da oni u sedam knjiga uobliče hrvatsku povijest. To je respektabilan posao.

Matica ima 120 ogranaka, kakva je njihova uloga?

Uvjeravam Vas da postoje sredine u Hrvatskoj u kojima se ništa u kulturi ne bi događalo da nema Matice hrvatske. Ili da budem malo skromniji – gotovo ništa. Matica znači pomaže na razne načine.

Matica je i mjesto gdje sam ja ipak povremeno vidio ovo o čemu smo govorili da sjednu neki koji su različitih ideoloških uvjerenja pa razgovaraju međusobno. To je i u Matici rijetko, ali čini mi se ipak češće nego drugdje.

Matica mora neprekidno posredovati mlađim naraštajima, ali i ukupnoj javnosti ono što je jedan pjesnik kojeg ja rado citiram – Ivanišević – rekao: „Jer ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi“.

Ne smiješ zanemariti ni jednu ni drugu komponentu. Ja želim biti brat svih ljudi, ali kao Hrvat. Znači mi u Europskoj uniji sa svojim imenom i prezimenom. Pjesnici to nekad znaju vrlo kratko i izvanredno izraziti. Mi te jednostavne istine moramo ljudima posredovati.
Nema dana, osim ljeti, da se u našim dvoranama nešto ne događa. Netko tu govori, netko tu sjedi. Ja sam osobito sretan kada vidim da ljudi izlaze iz dvorane i vidim da je netko razgovarao, da netko izlazi sretan što je došao – jer je netko rekao nešto što i on misli, ali ne zna izreći, ili mu je netko pojasnio nešto.

Imamo i glazbene večeri Matice hrvatske, već desetke godina. Da odete sada na Muzičku akademiju i pitate mlade studente ili one koji završavaju ‘Gdje ste održali svoj prvi koncert?’ ili ‘Tko vam je napravio prvi CD?’ – mnogi bi Vam rekli da je to Matica. Imamo i svoju galeriju koju dajemo mladim slikarima. I ono što je meni drago ne radimo to s nekakvom pompom. Neka samo dođu. Jer smisao je Matice da pomaže sinergiju darovitih i kompetentnih.

Kako uspijevate realizirati sve te projekte?

Što sve Matica može raditi i s kakvim uspjehom, to s jedne strane ovisi o sposobnosti nas koji je vodimo i o našemu članstvu, ali isto tako i o društvu u kojem djelujemo. Ako imate državu koja neće ni na koji način pomoći Maticu i ako imate društvo koje je za te naše sadržaje nezainteresirano, možete ili životariti ili umrijeti. Ali ako imate neke skupine ljudi koji vas pomažu, koji hoće biti vaši članovi i koji hoće to što radite poduprijeti i materijalno i sudjelovanjem – onda možete. Nemamo naravno niti jedno ni drugo u neograničenim količinama, sve to može i mora biti bolje. I što se našeg članstva tiče zadnjih pet godina je sve bolje.

Među članovima Matice mnogo je i mladih ljudi.

Dobro je da ste to spomenuli, jer se često govori ‘Matica je stara ustanova’ pa ljudi zaboravljaju da je glavni urednik Vijenca, funkcija koju ja mislim da je po težini treća najteža u našoj ukupnoj organizaciji – nakon predsjednika i glavnog tajnika najteži zadatak ima glavni urednik Vijenca, a ima 33 godine. I druge važne djelatnosti vode mladi ljudi.

Što želite poboljšati u djelovanju Matice?

Naglašavam stalno da treba ojačati disciplinu i međusobnu povezanost Matičinih članova. U tom smislu želimo da i naše članstvo redovito plaća tu skromnu članarinu. Ne u prvom redu da bismo mi ojačali materijalno stanje, nego da imamo osjećaj da pripadamo jednoj uređenoj ustanovi koja zna što hoće. Mi smo Matica, mi nešto možemo i nešto hoćemo.
Mi smo dobri u spontanim reakcijama, ali imamo problema sa sustavnim radom, dugotrajnim i kadšto mučnim. I s organizacijom. I mi svi svuda, u Matici i drugdje, moramo biti toga svjesni i pokušavati postupno to promijeniti. Ne smijemo imati iluziju da ćemo neke takve stvari promijeniti do sutra, jer onda ih nećemo promijeniti, a samopouzdanje će nam samo padati. Moramo biti realni – ‘idemo to malo pomaknuti’.

Tu je pitanje posredovanja onoga što vi radite široj javnosti kroz medije. Koliko to dopire do publike?

Mi imamo svoj list „Vijenac” koji ima sasvim skroman doseg i toga smo mi svjesni. A drugi časopisi koje izdajemo, kao Kolo i Hrvatska revija, imaju još manji doseg. Mislim da najveći doseg postižu naša predavanja koja su česta i neprestano u dvorane stižu novi ljudi koji pozivaju druge ljude i tako se stvara nekakva fluktuacija ideja.

Naš bivši predsjednik Zidić stalno je govorio da bi bilo izvanredno dobro kad bismo imali svoje novine. Jer mi jako teško dolazimo do riječi i jako teško posredujemo ono što mislimo. Premda s druge strane ja nekad nisam posve tužan zbog toga. Mi imamo cijeli niz ljudi koji se okupljaju oko Matice. Kad govore Žmegač ili Katičić – to govori Matica, oni su naši autori i tu su se uvijek oko njih okupljali naši članovi.

Na kraju, ima li naše društvo i razloga za nadu?

Ja zaista mislim da će u Hrvatskoj biti bolje. Vidim i u Matici da je ono što mladi ljudi rade bolje nego što mi radimo. To nije naravno uvijek bolje, ali generalno gledano – to je bolje. Oni su svježiji, imaju više ideja, imaju više energije i onda kad su najbolji, znaju da im nedostaje neko znanje o nečemu i pitaju onoga koji može pomoći. A to je smisao.
Kod starijih je uvijek problem da je ‘bilo ljepše nekad’. Naravno da je bilo ljepše kad sam imao dvadesetipet godina, u mnogo čemu je bilo ljepše, ali to ne znači da smo radili bolje. Treba poticati sve, a osobito mlade, da se uključuju u javne poslove.

Kao što je to moj jedan, nažalost pokojni, kolega govorio ‘Nemojte biti kućni geniji svojih supruga’. Nemojte biti samo pametni doma i tamo na kavi. Dođite na javnu scenu i recite, pa će onda netko reći ‘To je dobro’ ili ‘To nije dobro’, pa ćemo o nečem razgovarati. Razgovarajmo kolegijalno. Suprotstavljajmo se idejama a ne ljudima.

*Stjepan Damjanović rođen je 2. studenoga 1946. u Strizivojni (Županija osječko-baranjska). Prva četiri razreda osnovne škole završio je u rodnom selu, a četiri viša u susjednom Vrpolju. Nakon gimnazijskoga školovanja u Požegi upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu i diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti (kao A–predmet) te ruski jezik i književnost (kao B–predmet). Cijeli radni vijek na tom je fakultetu: 1971. izabran je za asistenta profesoru Eduardu Hercigonji na Katedri za staroslavenski jezik (danas Katedra za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo), od 1982. je docent, a od 1986. redoviti profesor na toj katedri. Njezinim je predstojnikom od 1992. do 2008. Na tom je fakultetu obranio svoj magistarski (1977) i doktorski (1982) rad s temama iz jezika srednjovjekovnih hrvatskoglagoljskih tekstova. Godine 1998. postao je članom suradnikom, a 2004. pravim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Osim na matičnom predavao je na sveučilištima u Osijeku, Rijeci, Mostaru, Bochumu, Grazu i Pragu, a gostovao je jednokratno i na drugima. Bio je predsjednik Komiteta hrvatskih slavista i organizator Prvoga hrvatskoga slavističkoga kongresa u Puli. Od 1996. do 2000. bio je član Upravnoga vijeća Sveučilišta u Zagrebu. Od 1999–2002. glavni tajnik Matice hrvatske, zatim njezin potpredsjednik, a sada i predsjednik. Utemeljio je i uređivao Matičinu biblioteku Inozemni kroatisti. http://narod.hr/hrvatska/akademik-stjepan-damjanovic-suprotstavljajmo-se-idejama-ne-ljudima/

Komentari 1

moraš se , ako želiš komentirati
monalisa1212
monalisa1212prije 2 godine

Bravo za Vas što ste postavili ovo tu a naravno i za akademika tisuću puta bravo :)

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se