dok nas smrt ne rastavi

04. ožujak 2011 ob 17:06 | 60

*Sve dok nas smrt ne rastavi*



Kada sam stigao kući, večera je već bila na stolu. Svojoj supruzi sam rekao
da za nju imam važnu vijest. Sjela je da me, kao i uvijek, sasluša. Gledala
je u mene i očekivala tu važnu vijest koju ću joj priopčiti. Bože, kakvu ću
joj samo bol sada nanijeti. Hoće li to ona moći podnijeti? Jezik se zapliće.
Osjećam da neću moći izgovoriti ono što želim, a moram. Sakupljam snagu i
uspijevam izgovoriti: "Želim da se razvedemo". Pređoše te teške riječi preko
moga jezika i raniše ovu slabašnu ženu. Vidim da joj je teško. Bol koja se
jasno vidi u njenim izmorenim očima je veća od nje. Tako je velika da se ne
može opisati. Samo je uspjela upitati: "A zašto?"



Njeno pitanje sam zanemario, kao da ništa nije ni rekla. Više nije bilo
riječi. Njih je zamijenio njen plač. Iz ruke joj ispade žlica, a ona
poluglasno reče: "Pa ti nisi čovjek!"



Cijelu noć je plakala i vjerovatno razmišljala zašto joj to činim. Stvarni
razlog nisam mogao iznijeti. Kako da kažem da među nama više nema ljubavi i
da sada volim drugu ženu!? Točno je da među nama više nije bilo one stare
ljubavi.



Ujutro sam joj dao papire da potpiše sporazumni razvod braka, prema kome joj
ostavljam stan, auto i 30% dionica koje posjedujem u jednoj velikoj
kompaniji. Samo ih je pogledala i poderala. U braku smo već 10 godina, a
sada smo samo dva stranca pod istim krovom. Među nama više nema bliskosti.
Udaljili smo se jedno od drugoga. Njeno cijepanje papira prihvatio sam kao
nepotrebno odugovlačenje, ali od moje namjere ne može me ništa odvratiti.
Volim Jane i tu činjenicu ne može ništa promijeniti. Njen plač je za mene
bio pokazatelj da je moja odluka ispravna. Ono što sam tjednima planirao,
počinje se ostvarivati.



Navečer sam se kući vratio kasno. Zatekao sam svoju suprugu kako nešto piše.
Večeru nisam očekivao niti želio pa sam odmah otišao na spavanje. Čitav dan
proveo sam sa Jane i umorio sam se. U ponoć se budim i vidim da ona još
uvijek nešto piše. Tome nisam pridavao nikakav značaj te sam ponovo zaspao.



Ujutro su na mom stolu bili papiri koje je ona te noći pisala. Napisala je
uvjete pod kojima će potpisati ugovor o sporazumnom razvodu braka. Bili su
to čudni zahtjevi. Nije za sebe tražila ništa, osim jednog mjeseca koji bi
još trebalo da provedemo zajedno. Tražila je da u tom periodu, pred
drugima, postupamo onako kako se ponaša svaki normalan bračni par.
Obrazložila je to činjenicom da naš sin ima ispite u školi, a ona ne želi da
naš razvod loše utječe na njegov uspjeh. Bez razmišljanja sam pristao na taj
njen uvjet. Ali, ona ima još jedan uvjet. Želi da svako jutro radim ono što
sam učinio prvo jutro u našem bračnom životu. Traži da je svako jutro na
rukama iznesem iz spavaće sobe.



Pomislio sam da već gubi razum. Međutim, ako je to njena posljednja želja i
to ću ispoštovati. Ta, mjesec će brzo proći i ja ću biti slobodan.



O tim čudnim uvjetima sam obavijestio Jane, a ona je podrugljivo primijetila
da je to njen posljednji bezuspješni pokušaj da izbjegne razvod braka.



Sa suprugom već dugo vremena nisam dijelio postelju, ali kada sam je prvo
jutro uzeo u naručje, moja osjećanja prema njoj se probudiše. Sjećanja su
navirala. Bila su živa i snažna. Nisam ih se mogao osloboditi. Moj prvi dan
braka sa ovom ženom je izašao na površinu.



Naš sin je vidio kako sam njegovu mamu uzeo u naručje, i počeo vikati: "Tata
nosi mamu!" Osjetio sam nekakvu gorčinu u grlu. Što bi moj sin rekao da zna
što ja činim njegovoj mami!? Ne zna on koliku joj bol nanosim. Pronio sam je
kroz dnevni boravak do kućnog praga, onako kako sam to učinio prije 10
godina. A ona je zatvorila oči i prošaputala: "Molim te, nemoj još govoriti
djetetu o našem razvodu". Klimnuo sam glavom, potvdivši da neću.



Kada sam krenuo na posao, ona je stajala na autobuskoj stanici. Idemo u
istom pravcu, ja sam sam u autu, a ona čeka autobus. Pored nje sam prošao
kao da je ne poznajem. To nikada ne mogu zaboraviti.



Sljedećeg dana, dok sam je nosio, njen miris me podsjetio na sretne dane
našeg bračnog života. Uvidio sam da sam je potpuno zapostavio. Vrijeme je
ispisalo blage crte po njenom licu. Više nije mlada i lijepa kao nekada. I
njena kosa se promijenila. Jedno pitanje me mučilo: Kakav sam ja to čovjek i
da li joj činim nepravdu!?



Četvrti dan, dok sam je nosio na svojim rukama, vratila se ona nekadašnja
bliskost prema toj ženi. Bio je to jaki osjećaj koji me potpuno nadvladao.
Darovala mi je deset naljepših godina svoga života. Bila je prema meni dobra
i poslušna. Takva žena je pravo blago. Svaki naredni dan je jačao ta
osjećanja prema njoj. Jane o tome nisam ništa govorio. Iz dana u dan moja
supruga je bila sve lakša. Nije je bilo teško nositi. Mislio sam da gubi
težinu zbog briga i nešeg skorog rastanka. Za ženu nema većeg udarca od
razvoda braka.



Jednog dana sam promatrao kako traži odjeću da se obuče. Sva odjeća joj je
bila velika. Tada sam znao da mi je lako nositi ju zato što je smršavila.



Jednog dana, dok sam pored nje sjedio, spontano sam pružio ruku prema njoj i
nježno je spustio na njenu glavu. Tada je naš sin ušao i povikao: "Tata,
vrijeme je da nosiš mamu!"



Njemu je bilo drago gledati kako je nosim i to je postalo sastavni dio
njegovog svakodnevnog života. Taj trenutak je isčekivao i radovao mu se. Ona
ga je pozvala i zagrlila s toliko topline, kao da je to posljednji zagrljaj.
Uzeo sam je i ponio iz sobe. Nježno je savila svoje slabašne ruke oko moga
vrata... Osjetih prema njoj ono što sam osjetio kada sam je prvi puta uzeo u
naručje. Taj lijepi osjećaj narušavalo je samo to što je ona sada mnogo
slabija.



Kada sam je posljednje jutro uzeo u naručje uzeo, nisam mogao ni jednog
koraka krenuti naprijed. Naš sin je već bio u školi. Ostali smo sami u kući.
Nisam vjerovao da se tako nešto može dogoditi. Bez nje više nisam mogao.
Mome kajanju nije bilo kraja. Spustio sam je na krevet, zagrlio i zaplakao.
Molio sam je da mi oprosti i govorio: "Sve do sada nisam znao koliko si
dobra i što mi značiš!"



Zatim sam istrčao iz kuće, sjeo u auto i otišao do Jane. Pred njenom kućom
istrčao sam iz auta ne zatvorivši vrata. Bojao sam se zadržavanja pred
njenom kućom, da se ne bih predomislio i ponovo promijenio svoju odluku.
Jane me čekala pred svojim vratima sa osmijehom na licu. Rekao sam: "Jane,
žao mi je, ali ja se nikada neću razvesti od svoje supruge!" Moje riječi su
je izbezumile. Bila je nepomična. Kroz suze je izustila: "Jesi li ti
normalan!?" Ponovo sam se izvinuo, a ona me ošamarila i zalupila kućnim
vratima.



Monotoniju u moj brak donijele su sitnice. Nismo se jedno od drugoga
udaljili zato što se ne volimo. Nedostajali su nam samo poneka lijepa riječ
i lijep postupak. Nosio sam je na svojim rukama samo mjesec dana i sreća se
vratila u našu kuću. Vraćajući se od Jane, donio sam čvrstu odluku da ću od
sada svako jutro nositi svoju suprugu u naručju, sve dok nas smrt ne
rastavi.



Svratio sam u cvjetarnu da kupim supruzi najljepši buket cvijeća.
Prodavačica me upita: "Što ćemo napisati na podsjetnici?" Sav sretan rekao
sam: "Nosit ću te u naručju sve dok nas smrt ne rastavi".



Požurio sam kući da je obradujem, a moje lice krasio je osmijeh, koji nisam
mogao skinuti sa lica. Ušao sam u njenu sobu, ali... Moja draga supruga
ležala je nepomično. Napustila je ovaj svijet.



Saznanje da se moja plemenita supruga mjesecima borila s tumorom, a da mene
o tome nije ni obavijestila, pogodilo me kao grom iz vedra neba! Zato je ona
onako naglo oslabila. Poštedila me brige i tuge, a ja sam je povrijedio na
najgori mogući način. Okrenuo sam joj leđa kada joj je bilo najteže. Bio sam
potpuno zaslijepljen i zaveden. Možda će ona meni i oprostiti, ali ja to
sebi nikada neću oprostiti.



Znala je da na ovom svijetu neće dugo ostati pa je željela našeg sina
poštedjeti trauma kojima bi bio izložen da smo se rastali. Željela je da se
naš sin mene sjeća kao čovjeka koji je iskreno volio njegovu mamu.



Udoban stan, luksuzni automobil, dionice i velika ušteđevina nisu garancija
za sreću u braku. Sitnice čine život i ljude usrećuju.



Nađite vremena za svog životnog suputnika/suputnicu.



Nadam se da će netko izvući pouku iz onoga što se meni dogodilo i da će ova
moja ispovijest spasiti neki brak i neku obitelj.


--
Bog vas blagoslovio

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se