Djetinjstvo i otpad od vjere

04. listopad 2010 ob 21:57 | 154


Rođen sam u Kolumbiji, u južnoj Americi, u malom gradu visoko u planinama Anda. Odrastao sam u katoličkoj obitelji uz katolički nauk i tradiciju. Kad mi je bilo 14 godina poslali su me u glavni grad Kolumbije kako bih završio srednju školu. To je bilo 1960.

Kao što znate šezdesete godine donijele su revoluciju. To je bila revolucija koja je bila poznata pod parolom ,,Mir i ljubav''. Međutim, bila je daleko od mira i ljubavi. To je bila revolucija propadanja, dekadencije. Sve u toj revoluciji bilo je protiv vrijednosti, protiv morala i protiv tradicija. Prigrlio sam sve te pokrete i vrlo brzo odlutao od katoličke vjere. Prigrlio sam sve vrste istočnjačkih poganskih filozofija: astrologiju, vidovnjaštvo, praznovjerje, magiju, gledanje u tarot karte, feng shui, reiki, različite vrste joge. Bio je to popis bez kraja.


Kad mi je bilo 20 godina oženio sam se u Kolumbiji i preselio u Njemačku u grad Hamburg. Školovao sam se na sveučilištu u Hamburgu i studirao umjetnost. Nakon 6 godina postao sam glumac i glazbeni skladatelj. Godine 1976. sam preselio u SAD, u Kaliforniju u Hollywood i uključio se u zabavljačku industriju, radio kao glumac u TV serijama i filmovima. Godine 1985. kao ekskluzivni umjetnik sklopio sam ekskluzivni ugovor za diskografsku kuću Sony music. Sve do 1997. živio sam u svijetu zabave. U mom životu sve je bilo usmjereno samo na moć, slavu i užitke. Uspio sam u svojoj karijeri postići sasvim lijep uspjeh.

Međutim, nastavio sam izgrađivati svoj život na magijski i filozofski način, koji nije imao nikakav doticaj s Bogom. Ne samo da sam se smatrao vrlo duhovnim, nego sam bio uvjeren da sam vrlo dobra osoba. Eto, koliko nas đavao zavodi kad se zaljubimo u svijet. Pripadao sam mnogim dobrotvornim institucijama i znao sam svake godine prikupiti mnogo novca za siromahe, zajedno sa svojim kolegama iz Hollywooda. Htio sam pomoći svakome tko bi došao k meni i tražio pomoć te sam zbog toga mislio da sam dobar. Međutim, istovremeno mi nije predstavljao problem da lažem na bilo koji način. Nije mi bio problem živjeti jednim raspuštenim i propalim životom. Bio sam onoliko gramzljiv koliko možete zamisliti, štovao sam i klanjao se ljudima i novcu.

Božja milost na djelu

Godine 1997. sve se promijenilo. Otišao sam u Kolumbiju za vrijeme Božića kako bih posjetio svoju obitelj. Za moju obitelj taj je Božić bio vrlo tužan, jer je u vremenu od četiri godine prije toga Božića umrlo pet ljubljenih osoba iz naše obitelji. Najprije je umrla moja žena od raka, zatim jedno za drugim sa svega nekoliko mjeseci razlike, izgubili smo dva brata, oca i majku. Nažalost ja sam bio toliko zabludio u istočnjačkim poganskim filozofijama da sam tada vjerovao u reinkarnaciju. Zato je za mene smrt mojih rođaka imala drugo značenje, nego što je to značilo mojim sestrama. U kući nas je ostalo petero, četiri sestre i ja. Moje četiri sestre su bile praktični vjernici. Bile su potpuno svjesne koliko sam izgubljen. Međutim, nisu se usuđivale govoriti ništa što bi imalo veze s Bogom, jer sam se bio izgradio u jedno zdanje umišljenosti, ponosa, oholosti, ispraznosti i taštine.

Jedna od mojih sestara mislila je kako će Bog uzeti nas sve. Smatrala je da je slijedeća na redu koja treba umrijeti jer je bila od nas petero jedina bolesna. Zamolila me stoga da odem s njom u crkvu kako bi izmolili devetnicu Djetetu Isusu. Tu sam pobožnost prakticirao do svoje 14. godine, no toga se Božića napunilo 33 godine kako nisam kročio u Katoličku crkvu. Katolička crkva meni nije ništa značila. Čak sam je ismijavao i proganjao. Ipak, otišao sam u crkvu zajedno sa sestrom samo da joj ugodim.

I kad sam ušao u crkvu, svećenik je započeo devetnicu govoreći: “Dijete Isus udijelit će milost osobi koja moli devetnicu s vjerom i pobožnošću.“ Meni koji sam bio svjetovna osoba riječ milost predstavljala riječ sreću. Pomislio sam kako bih tu nešto mogao izvući. Zapitao sam sestru koliko je uopće to Dijete čudotvorno. Meni Dijete Isus nije bilo Bog, bio je samo magijska prisutnost. Stoga sam zamolio Dijete Isusa da promijeni moj život. Promjena života koju sam ja želio, bila je svjetovna promjena. Međutim, Gospodin jeste promijenio moj život toga Božića, ali na svoj način. Uopće nisam imao pojma da ja stvarno govorim Bogu. Po tradiciji devetnica počinje 16. prosinca, a završava na Badnjak u ponoć kad je dijete Isus rođeno.

Otmica od svijeta grijeha

Dvanaest sati nakon što sam završio devetnicu, a to znači u ponoć 25. prosinca dok sam ulazio u plantažu kave koja je pripadala jednom od mojih ujaka u predgrađu rodnoga grada, šestorica muškaraca iskočila su iz šume sa strojnicama i oteli me. Svezali su mi ruke na leđa, a preko glave navukli kapuljaču. Oko struka su mi zavezali uže kakvo se koristi za vezivanje stoke i odveli me kao zatočenika u džunglu. Cijelu su me noć vukli kroz šumu vukući naprijed i nazad to uže sa prednje i sa stražnje strane. To je bio početak promjene mog života.

Vjerojatno ste već prije čuli kakav smisao za humor ima Bog. Ujutro su me stavili u jednu špilju koja je bila duboko u džungli. U špilji je bilo puno šišmiša, a na tlu gomila njihovih izmeta. Osjećao sam užasne strahove i boli. U toj sam špilji proveo 15 dana jer su otmičari čekali drugu ekipu da me preuzme. Tijekom tih 15 dana hranu su mi davali jednom dnevno. Hranili su me korijenjem i divljim voćem, divljim plodovima. Svakim danom postajao sam sve slabiji i sve očajniji. U svome srcu nisam imao ni kapi nečega što bi bilo Božje, u mom srcu bila je jedino mržnja prema tim ljudima. Tražio sam mogućnost kako bih možda mogao pobjeći, a većinu vremena sam želio umrijeti.

Petnaestog dana izvukli su me iz špilje, podigli kapuljaču i našao sam se okružen velikim brojem mladih pobunjenika, gerilaca koji su bili naoružani do zuba. Jedan od njih mi je rekao da je zapovjednik. Zatražio je od mene nevjerojatno visoku otkupninu. Objasnio mi je da sve zna o mojim sestrama, gdje žive i čime se bave. Rekli su mi da ukoliko odbijem dati taj novac ili ako pobjegnem da će pobiti moje sestre. Rekao je da su oni prvi koji su me oteli i koji su me doveli u džunglu i isporučili drugima. Namjeravali su me ubiti čim platim otkupninu jer sam vidio njihova lica. Bojali su se da kad platim otkupninu da ću se vratiti u rodni grad i prijaviti ih policiji. Tako su me osudili na smrt. Rekli su mi da ću još ovu noć provesti u špilji, a da će me slijedećeg dana odvesti na neko drugo mjesto. Čim sam ušao natrag u špilju, počeo sam proživljavati vrlo teške trenutke. U meni nije bilo nikakve nade da bi se iz te otmice mogao izvući živ. Znao sam da će me zakopati negdje u džungli i da me nitko nikad neće moći pronaći.

Pokušao sam u svojoj nutrini pronaći nešto što će mi pomoći da nekako izdržim tu teškoću. Shvatio sam da sve one poganske filozofije, vidovnjaštvo, numerologije, astrologije nisu imale u sebi nikakvu moć da mi daju neku snagu. I zato sam se pokušao u sjećanju vratiti što je više moguće natrag u svoj život, prošlost kad sam provodio vrijeme s obitelji u rodnom gradu. Pokušao sam se sjetiti jedne jedine molitve. Međutim, nisam se mogao sjetiti baš nijedne.

Susret s duhovnom zbiljom

Posred tog očajanja, počeo sam prolaziti kroz mistično iskustvo s Bogom koje me je korjenito i zauvijek promijenilo. Mistično iskustvo je trajalo cijelu noć oko 8 do 9 sati. Duhovno to nikako ne bih mogao izmjeriti jer duhovno mi se činilo kao da je vječno. Bio sam posred tog očajanja i tada sam odjednom ugledao sebe kad sam bio u dobi od 3 godine u unutrašnjem dvorištu kuće u mom rodnom gradu. Vozio sam bicikl i držao u ruci štap, vozio sam se kroz dvorište i mlatio tim štapom po biljkama i uništavao cvijeće.

Bio sam tako strašno uplašen jer nisam nikako mogao shvatiti kako je moguće da ja koji imam 47 godina ponovo proživljavam svoje djetinjstvo, a istovremeno bio sam potpuno budan, svjestan, nalazio sam se u špilji koja je bila tamna, mračna, bio vezan te imao kapuljaču na glavi. Prvi mi je poriv bio da pobjegnem iz te špilje. Znao sam kad bi se to usudio učiniti da će me oni kriminalci vani sigurno ubiti. Međutim, isto tako sam znao da to što se događa, da se događa u mojoj nutrini i da nemam kamo pobjeći.

Tako sam nastavio gledati svoj život dio po dio. Pokušao to nekako osmisliti. U početku sam mislio da haluciniram i da imam groznicu nastalu od uboda otrovnih insekata. Na trenutke sam pomišljao da sam jednostavno poludio. Sjetio sam se svoje majke, dok je umirala uronila je u neku ekstazu, zanos. Najprije je govorila o velikom dijelu svoga života, a zatim je umrla. Pomislio sam da umirem kao i moja majka. Nakon nekog vremena prestao sam pokušavati da to osmislim. Ja sam i dalje nastavio gledati svoj život. I u vrijeme kad sam ga vidio u dobi od 11 ili 12 godina počeo sam doživljavati najstrašniju moguću bol. Bol nije bila tjelesna, nego duhovna. Bila je to bol mojih grijeha. A ja sam bio čovjek koji nije vjerovao u postojanje grijeha. Ismijavao sam one koji su spominjali riječ grijeh. Sada sam osjećao beskrajnu bol svih mojih grijeha. Međutim, nisam vidio samo grijehe, vidio sam i ono što je bilo dobro u mom životu. Ono što je bilo dobro protjecalo je bezbolno, a ono što je bilo pogrešno, bilo je kao smrznuto, bilo je vrlo bolno i kao da se nije pomicalo, kao da nije prolazilo. Mislim da sam vidio većinu svoga života. Teolozi to nazivaju prosvjetljenjem svijesti. Ljudi kroz to prolaze kad umiru.

Sasvim iznenada našao sam se u viđenju s Gospodinom. Pojavio sam se na vrhu neke planine okrenut licem dolje prema travi. Kad sam pogledao u daljinu mogao sam vidjeti drugu planinu, daleko, čak možda i višu od ove. Na vrhu te planine bio je čudesno prelijep grad od svjetla. Iako je bio toliko daleko od mene mogao sam ga savršeno razumijeti, mogao sam savršeno vidjeti i razaznati ulice i zgrade. Jamčim vam da je to potpuno nemoguće opisati riječima. Jedino što vam mogu reći je da je toliko prekrasno da je iznad naše mogućnosti shvaćanja. Kad sam ponovo pogledao dalje mogao sam u daljini vidjeti svoje tijelo u špilji, kao kroz neku dimnu zavjesu. Pomislio sam da sam se odjelio od ovozemaljskog života. Međutim, nalazio sam se u savršenom stanju radosti, slobode i mira. Zadnje što sam želio bilo je da se vratim u svoje tijelo.

Tada mi je Bog progovorio i se sve promijenilo. Kad sam mu začuo glas, glas mu je bio tako beskrajno velik da se činilo da dolazi iz svakog kutka svemira. Činilo se da dolazi iz moje nutrine, kao da je sve meni govorilo njegovim glasom. U njegovom glasu bilo je toliko mnogo milosrđa, ljubavi, praštanja, suosjećanja da me je taj glas pržio. Nisam to mogao podnijeti. U tom trenutku sam shvatio nešto uistinu tužno: sve što sam ikad učinio, a što nazivam dobrotvornim, punim ljubavi prema čovjeku u potrebi, sve to nije bilo učinjeno iz ljubavi, nego iz taštine. Nikad nisam spoznao pravu ljubav, nikad nisam nikome pružio pravu ljubav. Cijeli svoj život proveo sam samo za sebe. Tada sam odbacio Božju ljubav jer je nisam mogao podnijeti. Znam da je to jako teško shvatiiti.

Gospodin je zatim ušutio. Tada sam zapao u najnevjerojatniju samoću i tišinu. I kako se ta samoća produbljivala, znao sam ako Gospodin ponovo ne progovori, znao sam da ću jednostavno nestati jer sam bio uvjeren da je taj glas moj život. Međutim, nije mi više govorio. Tada je tlo na kojem sam ležao na toj planini nestalo. Našao sam se odjednom kako lebdim povrh užasnog ponora. Znao sam što je to bilo, ali nisam htio u to gledati. Cijeli život sam se prepirao i tvrdio koristeći znanja raznih filozofija i ideologija, svima sam tvrdio da pakao ne postoji. Znao sam da lebdim iznad pakla. U nutrini sam osjetio nevjerojatni poticaj da to pogledam. Kad sam u to pogledao, evo što sam vidio:

Nema načina na koji bi to mogao opisati riječima. Zamislite gustu maglu koja teče na neprirodan način. Počeo sam tonuti u nju. Shvatio sam da je sačinjena od nebrojivih milijuna osuđenih duša. Mogao sam vidjeti da su sve bile ljudska bića, ali demonizirana. Na površini su neke od njih još uvijek imala obrise pravoga ljudskog lica, ali bila su izobličena, deformirana od grijeha. Mogao sam osjetiti izobličenja mojih vlastitih grijeha, moje vlastite duše, međutim, nisam ih mogao vidjeti. Kad sam pogledao jednu od tih duša, mogao sam shvatiti sve o toj duši, mogao sam uočiti sve tipove i kombinacije grijeha koji su prouzročili na duši različite deformacije i izobličenosti. Te duše su mi govorile užasne stvari. Te duše nisu više imale ljudski glas, njihovi glasovi su bili poput životinjskih glasova. Mogao sam razumijeti sve što su govorile, kao da izgovaraju riječi. Kad sam pogledao dublje, postajalo je sve složenije, jer su postajale sve više bestijalne, životinjske. Nikad nisam studirao teologiju ili religijski nauk, ali na temelju onoga što sam doživio u paklu, mogu reći da postoje razine osuda. Također mi se čini da postoje hijerarhije. Mogao bih napisati o samo jednoj duši, o svakoj duši cijelu enciklopediju.

Gospodin mi je ponovno progovorio. Bio sam postavljen iznad strane pakla međutim, neprestano bio sam ga svjestan. Gospodin mi je dugo govorio. Neke od stvari koje vam mogu reći su one koje je govorio o čovječanstvu.

Rekao je da se nalazimo na vrhuncu jednog od najmaterijalističnijih stanja u kojem svijet može uopće biti. I zbog toga imamo nevjerojatni duhovni mrak. Jer smo zaboravili nešto životno važno, a to je da je naše biće sastavljeno od dvije naravi: naravi tijela i naravi duha, duše koja oživljuje to tijelo. Oboje rastu zajedno kao cjelina. Jedno umire, ovo fizičko tijelo, a drugo će zauvijek živjeti u Božjem svjetlu ili u Sotoninom mraku.

Gospodin kaže da postoje samo dva područja; područje Božje i područje Sotonino. Nema ničega u sredini. Mi pripadamo ili Bogu ili đavlu. Gospodin mi je rekao da je ljudska znanost danas usredotočena na stvaranje fizičke ljepote i tjelesnog zdravlja pod svaku cijenu, rijetko možemo naći osobe koje bi se trudile oko duhovnog zdravlja. Naglasio je da nikad nije bilo na zemlji toliko zdravih ljudi kao sada, ali isto tako nikad nije bilo toliko ružnih duša kao što ih ima danas. Imamo milijune pothranjenih duša, a pothranjene duše nisu sposobne ljubiti, praštati, suosjećati, biti strpljive i tolerantne. Pothranjene duše gledaju samo na sebe. Postaju poput otoka. Zbog toga danas u svijetu postoji mnogo 'izama': homoseksualizam, feminizam, relativizam. To je monstruozno jer tražimo svoja prava, svoju slobodu, nezavisnost. Sve je to traženje načina da se bude daleko od Boga, jer ja želim da to bude onako kako ja hoću i da se ostvarim kao osoba.

Isus kaže da su 3 demona, zloduha filozofije današnjeg svijeta: pozitivno mišljenje, samoostvarenje i samopoštovanje. Gurui, učitelji poganskih filozofija dolaze u naše kršćanstvo. Oni nam predlažu kako postići samoostvarenje. Kršćanstvo uči suprotno. U kršćanstvu nije riječ o pozitivnom mišljenju, jer znamo da nikad ništa nećemo moći zadobiti bez milosti. Možete sjediti i pozitivno misliti godinama, međutim ukoliko Bog to ne želi nećete to dobiti. Nema čega što bi trebalo ostvariti u sebi. Kršćanin ne teži samoostvarenju. U kršćanstvu se radi o umiranju sebi. Mi ne težimo samopoštovanju, mi želimo poštivanje Krista. Gospodin kaže da smo izgubili naš pravac. Međutim, nije sve izgubljeno, jer je Božje milosrđe veće od bilo kojeg mraka. Nema takvoga grijeha koji bi bio veći od njegovog praštanja. Imamo Boga dobrote i ljubavi. To je Bog koji ne želi da itko ode u pakao. On želi spasiti sve nas, cijelo čovječanstvo.

Tada me je pitao o mojoj katoličkoj vjeri. Rekao je kad umremo i dođemo pred njegov Božanski sud, neće nam se suditi po religijama, filozofijama ili vjerovanjima bilo koje vrste. Sv. Ivan kaže da će nam se suditi po ljubavi. Naprimjer, jedan urođenik koji živi u prašumi i koji nikad nije čuo za Božje zapovijedi i koji nikad nije čuo za Krista, ipak ima u svom srcu uliveno znanje, spoznaju dobra i zla. Pred Božjim sudom sudit će nam se po ljubavi.

Zatim mi je rekao: „Spasenje je za svakoga, ali od onoga kojemu je mnogo dano, mnogo će se tražiti zauzvrat“. Rekao je da mi je dao najveću odgovornost, ali i najveći dar, a to je Katolička crkva. Nazvao ju je svojom vojskom. Rekao je da nije slučajnost što sam rođen kao katolik. I nije slučajnost da itko postaje katolik, pa čak i ako ste postali katolik u dobi od 80 godina ipak ste rođeni zato da budete katolik. Jer to je euharistijska vojska Božja.

I rekao mi je: ,,Baš kao što neka zemlja ima vojsku da brani narod, a ostatak naroda se zovu civili, na isti način i cijelo čovječanstvo ima vojsku, Božju vojsku koja brani duše od đavla. Ostatak čovječanstva su civili, a katolici su vojska jer je njima dano savršeno oružje protiv đavla“. Za početak mi je pokazao najmoćnije oružje koje se nalazi u sakramentima. Pokazao mi je kako je đavao meni ukrao jedno od najvažnijih životnih oružja te me tako izveo iz Katoličke crkve. Največi cilj, Sotonina namjera je to da bude siguran da mi nećemo postati euharistijski vojnici. Jer kad smo vjerni Crkvi mi đavolskim trupama zadajemo veliku štetu.

I zato mi je đavao vrlo rado u dobi kad sam imao 14 godina ukrao sakramenat ispovijedi. Gospodin mi je tada rekao: „Ti si odbio posrednika“. Odbio sam ići na ispovijed drugom ljudskom biću, svećeniku. Shvatio sam da ne mogu ići na ispovijed nekome tko je možda i veći grešnik, nego što sam ja sam. Gospodin mi je objasnio da se u ispovijedi ne radi o svećeniku, svećenik je samo sveto oruđe Božje. Međutim, svećenik jeste samo ljudsko biće. Gospodin mi je rekao da kad je poslao apostole prvi put, dao im je moć da ozdravljaju bolesne, oslobađaju opsjednute od zloduha, a među njima je bio i Juda Iškariotski. I Juda Iškariotski bio je sposoban ozdravljati bolesne i oslobađati opsjednute. I on je bio svećenik sve do zadnjeg trenutka dok Isus nije bio odveden kao zatočenik. Gospodin mi je tada naglasio da čak i ako je svećenik nevjeran Duh Božji još uvijek djeluje kroz njega. Prema tome kad idemo na ispovijed, kroz svećenika dolazi odrješenje, moć Duha koja će nas izbaviti od moći đavla, bez obzira je li svećenik vjeran Bogu ili nije. Jer kad te stave u zatvor, iz zatvora te može izbaviti jedino onaj sudac koji te je poslao u zatvor. Potpuno nevezano uz to tko je sudac i što on radi u svojem životu, jedino te može izvući onaj papir o oslobođenju koji će sudac potpisati. Gospodin mi je rekao da je ovaj moj argument o posredniku potpuno pogrešan, zbog toga što je Sotona prijestolje grijeha. On sam je grijeh, on je prijestolje oholosti. A najjače oružje koje nam je Gospodin dao da srušimo prijestolje oholosti jest poniznost. A največi čin poniznosti koji je dan nama katoličkim vojnicima je sakrament ispovijedi. Jer ako se usudite odložiti oružje taštine, kleknuti i ispovijediti svoje grijehe drugom čovjeku tako da se ponizite čak i oni najmanji demoni odletjet će od vas, svi će otići jer đavao ne može podnijeti poniznost. Ako želite mučiti Sotonu, idite i tražite oproštenje ili sami opraštajte. Najveće zlo, najveća šteta koju mi možemo učiniti đavlu jest da budemo ponizni. Svaki put kad vidite čovjeka koji je pun oholosti, znajte da zloduh djeluje u njegovom srcu. Oholost je Sotona, a poniznost je Bog.

Kad smo jednom oslobođeni od lanaca đavla kroz svećenikovo odrješenje nama je oprošteno, međutim, naša je duša ranjena grijehom. Jer Gospodin kaže da na svaki pojedini smrtni grijeh pazi pali anđeo i što dulje ostajemo u smrtnom grijehu to je više onih koje pali anđeo dovodi koji će ga podupirati. Tako na kraju nastaju religije. Jednom kad nam je oprošteno, naši su lanci raskinuti. Međutim, tada trebamo izliječiti ranjenu dušu. To je ono što Crkva zove nadoknada ili vremenita kazna. Na temelju onog što sam ja doživio, preporučam vam da izliječite svoju dušu ovdje na zemlji. U protivnom morat ćete proći kroz čišćenje. A čistilište je kao privremeni pakao.

Bog koji je toliko neizmjerno velik, koji sve zna, koji je svemoguć, koji je stvorio, svakog od nas pojedinačno, toliko je velik da je sposoban postati i toliko mali, mali komadić kruha bez okusa, euharistija. Kada bismo samo znali koliko je veliko otajstvo euharistije, svaki put kad je uzimamo, bili bismo u zanosu. Zato vam kažem nemojte se ikada usuditi doći pred Božji oltar da uzmete taj mali komadić kruha, a da niste za to pripremljeni. Jer kao što kaže sv.Pavao: “Jedete svoju vlastitu osudu“. Čitavi Bog je živ u tom komadiću kruha. I to tijelo i ta krv dolazi da izliječi ranjene duše. I što dulje ostanete vjerni Gospodinu to će nam duša zadobiti veće ozdravljenje jer ta će nas euharistija ojačati da činimo dobro, ona će hraniti naše kreposti, bit ćemo snažni u borbi protiv napasti. Veliku većinu onoga što činimo kao euharistijski vojnici nismo u mogućnosti vidjeti svojim očima.

Nakon što uzmemo pričest i izađemo iz crkve mi smo prava svetohraništa Duha Svetoga. I čudesa koja Gospodin čini kroz nas su nezamisliva. Kako bi mi pojasnio, Gospodin je citirao odjeljak iz Djela apostolskih. Rekao je da kad je uzašao na nebesa, a u Judeji je započela Crkva, apostoli su svaki dan običavali ići u hram propovijedati. Ljudi u Jeruzalemu se više nisu ni trudili tražiti apostole da polažu ruke na bolesne i na opsjednute. Oni bi jednostavno poredali niz ulicu bolesne i opsjednute i kako bi apostoli prolazili, njihova bi sjena ozdravljala bolesne i oslobađala opsjednute. Isto se događalo sa odjećom sv.Pavla. Znali su zadržati dio njegove odjeće kad je odlazio iz grada u kojem je propovijedao. A kad je on onda otišao, polagali su njegovu odjeću na bolesne i opsjednute i oni su ozdravljali i bivali oslobođeni. Gospodin kaže da nisu sjene apostola, niti Pavlova odjeća ozdravljale bolesne i oslobađale opsjednute, već je to činio Duh Gospodnji koji je bio u njima.

Od trenutka kada primimo svoju prvu svetu pričest , Gospodin nam doznačuje područje duša za koje smo odgovorni pred Božjim sudom. Možda ćete se zapitati tko su te duše. To je svaka pojedina duša koja prođe pored vašeg puta, koju susretnete tijekom svog života. Pa čak i lice koje vrlo brzo samo usput vidite na ulici i nikad ga više kasnije ne susretnete, to lice je na tvom području duša koje su ti dodijeljene. A zašto? Zato što sv. Pavao kaže da smo mi glinene posude koje nose blago. Pa kako mi nosimo Duha Svetoga, euharistiju, mi smo svetohraništa Gospodinova. Tako naša prisutnost treba donijeti blagoslov i ozdravljenje svim ljudima koje susrećemo. Međutim, kako postići da budemo pravi Kristovi vojnici? Moramo najprije razumijeti što je čin skrušenosti. Jedini način kako ćemo tabernakul, svetohranište svoga srca pripremiti da primi Gospodina, da uđe u nj, jeste da budemo sigurni da nismo zadržali nikakvu sklonost ili grijeh. Svaki put kad nas se đavao dočepa i kad padnemo moramo sasvim sigurno vrlo brzo otrčati na ispovijed prije no što nam otrov grijeha zatruje srce.

Gospodin kaže da smo mi vojska Božja, a ja sam bio dezerter te vojske 33 godine. Svaka duša koja je naišla na moj put tijekom tih 33 godine, umjesto da im pružim vjeru i blagoslov ja sam im pružao otrov ovoga svijeta. Tada me je Gospodin stavio u stanje čistilišta. Našao sam se u jezeru u vodi do struka. A ispred jezera bila je prekrasna zlatna stijena. Znao sam da ću u toj stijeni ugledati Gospodina Isusa, međutim isto tako sam znao da neću moći gledati u Njega zbog toga što sam bio u stanju smrtnoga grijeha. Zato sam pokušao nestati u toj vodi. Međutim, shvatio sam da se nalazim posred svih mojih grijeha iz koje sam počinio u ove 33 godine. Mogao sam ih sve odjednom sagledati. Moji su grijesi bile osobe i ja sam s njima imao odnos. To su bili duhovi zla i sve ove 33 godine oni su me zavodili i oduševljavali. Kad sam pogledao u jedan od njih mogao sam vidjeti napast i pristanak na tu napast te posljedice toga grijeha.

Gospodin mi je dao snagu da pogledam u stijenu, vidio sam najnevjerojatniju ljepotu svjetla, tada sam malo po malo počeo prepoznavati lice, obrise Gospodina Isusa. Vidio sam Gospodina Isusa i znam da je živ. On je pravi Bog i prava osoba. Jamčim vam da sam vidio najmanju moguću viziju, viđenje Isusa zbog toga što sam se nalazio u stanju smrtnoga grijeha. Budite sigurni da kad biste mogli vidjeti jednu malu točkicu, tog viđenja Isusa koje sam ja vidio, ostatak svog života proveli biste na koljenima. Jer ne postoji ništa veće i ljepše od slave koja nas čeka u Isusu Kristu na kraju ovog života ukoliko budemo vjerni Njemu.

Nakon onoga što sam ja vidio nisam nikad ostao ista osoba. Kad sam se vratio natrag u ovaj svijet, čak da sam cijeli ovaj život proveo tragajući za zemaljskim blagom, a uspio sam steći mnoga i uživao sam u mnogima, pridružujem se sv.Pavlu danas i kažem: ,,Za mene je cijeli svijet otpad, smeće jer ja sam našao pravo blago.“

Kroz Isusove oči vidio sam beskrajni ocean čistoće, a kad sam pobliže pogledao vidio sam da je sačinjen od nebrojenih duša, Božjih čistih duhova. Mogao sam uočiti razliku između onih duša koje su oduvijek bile čiste i onih koje su se pročistile kroz tijelo, koje mi nazivamo svecima. Međutim, svi su jednako stajali u Božjoj prisutnosti i zračili najljepše svjetlo. Unutar tog svijetla počeo sam primjećivati utrobu. A unutar utrobe mogao sam vidjeti cijelu svetu povijest, krv Kristovu spojenu sa krvlju svih mučenika, koja je putovala kroz vremena. I sve scene s patrijarsima, prorocima, apostolima, anđelima, dušama koje trpe. Odjednom je ta utroba bila u Djevici Mariji.

Nisam znao da u nebu imam Majku. Kad mi se tako Gospa prikazala, rekla mi je da je ona moja majka. Rekla mi je da je uvijek bila sa mnom i da me nikada neće ostaviti. Ja to nikako nisam mogao shvatiti zbog toga što sam se nalazio posred najužasnijih grijeha, a đavolski duh mi je stalno govorio, zavaravao me da nikad neću uspjeti i doći u svjetlo Božjeg kraljevstva. Sve što je iz mene istjecalo i odlazilo Gospodinu Isusu, teklo je kroz njezinu utrobu, a ono što je od neba išlo prema meni kroz njezinu je utrobu dolazilo u moje srce. Dugo bih mogao govoriti o svome iskustvu sa Djevicom Marijom, nekad držim seminare samo o Djevici Mariji.

Povratak u zemaljsku stvarnost i oslobođenje

Nakon toga Gospodin me je poslao natrag u moje tijelo, a ja sam osjetio kao da sam došao u zatvor. Imao sam grčeve. Shvatio sam da sam u tom mističnom iskustvu proveo cijelu noć, 8 ili 9 sati. Međutim, duhovno to nikad ne bi mogao izmjeriti jer meni se svaki dio tog iskustva činio kao vječnost.

Nakon nekoliko sati gerilci su me izveli iz špilje. Onog časa kad su mi skinuli kapuljaču s glave i kad sam ih mogao vidjeti znao sam da sam novi čovjek. Jer noć prije viđenja kad su me osudili na smrt ja sam ih želio ubiti. A to jutro kad su mi skinuli kapuljaču ja sam za njih osjećao samo suosjećanje. Uistinu sam bio zabrinut za njihove duše. Tko bi ikada mogao srce tako izmjeniti preko noći? Samo Bog to može učiniti.

Proveo sam još 6 mjeseci kao njihov zatočenik u džungli. I dok su me tako vukli kroz džunglu svaki sam dan molio Gospodina da ne dopusti da umrem bez ispovijedi. I sve te fizičke i psihičke muke, torture koje sam prolazio prikazivao sam za svoje grijehe. I točno 6 mjeseci od dana kad su me oteli na čudesan način sam bio oslobođen.

Odveli su me noću na jednu cestu u džungli i rekli da hodam naprijed i da se ne osvrćem. Za mene je bila to najdulja šetnja u životu jer sam bio sasvim siguran da će me s leđa upucati. Međutim, nakon dugog hoda, došao sam do nekog zavoja i tada sam krajičkom oka mogao opaziti da oni odlaze u suprotnom smjeru u džunglu. Imao sam osjećaj da sam pušten na slobodu, ali nisam bio siguran. Nakon dugog hodanja pojavio se neki stari autobus i zaustavio se nekoliko metara ispred mene. Iz autobusa je izašla žena i otišla u šumu, bila je to žena gerilka. Otrčao sam do autobusa, međutim, zatvorili su mi pred nosom vrata. To nije bilo čudno jer sam imao dugu bradu, bio u odjeći u kojoj sam proveo 6 mjeseci i izgledao sam poput kostura.

Zatvorili su vrata autobusa, međutim, ipak sam uspio lakatom otvoriti vrata, ući i sjesti u zadnji dio autobusa. Svi putnici su se bojali mene, a ja sam se bojao njih. Nisam imao pojma gdje se nalazim. Nakon duge vožnje doveli su me u civilizaciju. Dočekala me moja obitelj. Čim sam se fizički oporavio otrčao sam u franjevački samostan na ispovijed. Otišao sam na ispovijed kod poglavara toga samostana, talijanskog svećenika. Bila je to najdulja ispovijed u mom životu. Kasnije je taj talijanski svećenik postao moj duhovnik. Nakon nekog vremena sam se vratio u Kaliforniju da naučim kako biti katolik. Proveo sam 18 mjeseci u šutnji i nikad nikome nisam govorio o svom mističnom iskustvu.




(Ovo svjedočanstvo iznio je Marino Restrepo uživo u Špišić Bukovici, 10. 2. 2008

Komentari 2

moraš se , ako želiš komentirati
liky
likyprije 6 godina

Slušala sam to uživo u Špišić Bukovici.

dkirasic
dkirasicprije 6 godina

SVAKA ČAST NA OVOM SVJEDOČANSTVU

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se