Krevetaža ili kiretaža-istinito svjedočanstvo o abortosu

16. srpanj 2010 ob 14:20 | 112


Kojeg li danas licemjerja u političkoj borbi za pravo na izvanmaternično začeće. Oni koji su ozakonili ubijanje tisuća nerođene djece, jedni drugima predbacuju što navodno sprječavaju da se u Hrvatskoj godišnje rodi pedesetero djece više. Treba li žena kojoj se sugerira da pobaci zbog navodne retardiranosti djeteta tužiti liječnike što su je svojom krivom dijagnozom skoro naveli da ubije vlastito dijete? Donosimo potresno svjedočanstvo vjernice koja nije poslušala glas đavola. Niti jedan kršćanin ne može ginekologa koji svakodnevno vrši abortuse smatrati čovjekom. Doista, to može raditi samo đavao!

Svako je dijete jedan veliki dar. Ja sam jedan takav dar dobila prije nekoliko godina. Priznajem, tada sam još više zavoljela Boga i njegovu svemogućnost, i to čudesno iskustvo rado bih podijelila s vama.
Kada sam saznala da sam trudna, bila sam silno radosna. Veselilo me razdoblje preda mnom, divno iščekivanje. Moj suprug i ja razmišljali smo o tome hoće li beba biti curica ili dečko, kako će izgledati, na koga će sličiti…
No, vrlo brzo nakon početnog oduševljenja, osjetila sam prilično oštre bolove, počelo je i krvarenje. Sa strepnjom sam otišla u bolnicu, a liječnik koji me pregledao ravnodušno mi je rekao: „Trudni ste. Želite li bebu zadržati, ili da TO očistimo?“
Ne mogu opisati kako sam se u tom trenutku osjećala! Nakon toga me upitao imam li kod kuće još djece, a kad je dobio potvrdan odgovor, suho je prokomentirao rizičnost ove trudnoće i dodao kako ćemo suprug i ja imati još prilike za drugo dijete.
Nisam ni razmišljala o toj opciji, pa su me ostavili u bolnici u jednoj sobi da sjedim i čekam slobodan krevet. U toj sobi bilo je dosta žena različite dobi, od vrlo mladih do onih srednje dobi. Bilo mi je teško u tim trenucima, plakala sam. Jedna me gospođa tada upitala čekam li „krevetažu“. U svojoj sam joj boli nesuvislo odgovorila da čekam. Osjetila sam na sebi čudne poglede, a tek sam kasnije shvatila zašto!
Na krevetima oko mene, cijeli su se dan izmjenjivale žene. Kreveta nije bilo dovoljno, pa su postavili i pomoćne ležajeve, koliko ih je moglo stati u sobu. Jedna od žena u toj sobi posebno mi je ostala u sjećanju; veselo je pričala na mobitel dogovarajući kavu s nekim u gradu, istodobno oblačeći crveno rublje.
Tada sam u nevjerici shvatila; nalazim se u sobi za abortuse! Nisu me pitali čekam li „krevetažu“ nego kiretažu! Ta spoznaja još je više povećala moju bol i agoniju.
Tupo sam promatrala što se oko mene događa. Vidjela sam jednu lijepu djevojku duge, plave kose koja je tako radosno izašla iz te ambulante, a zatim se gotovo trčeći vratila u sobu. Pomislila sam da se predomislila, ali ona je samo uzela zaboravljene papire, pa otrčala natrag TO obaviti. Bila je tako vesela… Danas kad je se sjetim, razmišljam o tome kakve li boli to Božje stvorenje od tog trenutka nosi u sebi. Kojeg li strašnog tereta i tjeskobe…
U bolnici sam ostala nekoliko tjedana, i ne mogu ni zamisliti broj ubijene djece samo u toj jednoj ambulanti.
A što je bilo sa mnom? „Dobronamjerni“ savjeti da se „toga“ riješim i kod kuće uživam u prvom djetetu stizali su sa svih strana; od rodbine do medicinskog osoblja. Zbog mojih čestih krvarenja jedan mi je liječnik savjetovao da „konačno odem na wc pa da TO ispadne van.“ (?!) Zbog odvajanja posteljice, nedostatka hrane i kisika za plod, dijete će, ako se i rodi, imati velike posljedice (retardaciju). Tako su glasile prognoze, pa su mi savjetovali da se odlučim dok još nije kasno, jer još uvijek imam mogućnost izbora.
O, kakav li je to izbor za mene bio! U jednom trenutku, dok sam ležala na bolničkom krevetu, tihi je glas šaputao mojim mislima: „Gdje ti je sada tvoj Isus? Vidiš li da te je ostavio? Vidiš li da ga nigdje nema? Sama si!“
Dok su suze klizile niz moje obraze, gužvajući krajeve plahte, više srcem nego usnama rekoh: „Evo ga, sjedi kraj mog kreveta. Tu je kraj mene. Nisam sama!“ Sjetila sam se Njegovih riječi: „Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta!“ (Mt 28,20) Tog se trenutka sve promijenilo. Silna vjera i nepokolebljiva nada neugasivo su zasjali u mom srcu. I ja danas imam predivnu, zdravu curicu, moj cvijet koji mi je Bog posudio iz Svog vrta!
Zahvaljujem Bogu koji mi je davao toliko ljubavi, utjehe i snage preko Svetog pisma, preko divnih ljudi u molitvenoj zajednici, preko svećenika p. Ante.
Ne, nisam sama! Moj je Bog uvijek sa mnom!!!
S. K.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se