OČE NAŠ 7. OTPUSTI NAM DUGE NAŠE

20. rujan 2010 ob 17:05 | 159

Često molimo Očenaš. U toj osnovnoj kršćanskoj molitvi ponavljamo Isusove nakane. On nam je darovao tu molitvu. Posebno mi je prisutna nakana Očenaša koja govori o silnoj potrebi da se izglade dugovi koji opterećuju ljudsku savjest. Postoje dugovi koje imamo prema Bogu. To je logično. Bog nas je stvorio i usadio u tajnu ljudskog bića plan stvaranja. Međutim, darovao nam je i slobodu kao najizvrsnijem djelu svoga stvaranja. Mi smo njegovo vrhunsko djelo u vidljivom svijetu. Iz te slobode čovjek je u mogućnosti da učini mnogo toga što nije u skladu sa smislom njegova života. To je onda i nered u odnosu na Boga Stvoritelja i davatelja života. Tako se gomilaju dugovi prema Bogu. Mi ga s pravom molimo da nam otpusti svekolike dugove koji opterećuju našu savjest. Slično smijemo promatrati i naše odnose prema ljudima oko sebe. Svaki čovjek živi u odnosu. Nitko nije otok. Nitko nije sam. U životnoj smo povezanosti s roditeljima, rodbinom, ljudima na radnom mjestu, prijateljima, prolaznicima, znancima i mnogim drugima od kojih tražimo određene usluge. Mnoge ćemo tako samo jednom u životu sresti, a neke susrećemo često. Naši susreti nisu uvijek čisti i slobodni od svake zloće i sebičnosti. I tu nastaju dugovi ljubavi. Znamo zatajiti u ljubavi prema bližnjemu. Jedni drugima dugujemo ljubav, a često je uskratimo. Jedni druge povrijedimo. Ima tu i nehotičnih radnji zbog kojih netko može trpjeti. Često i bez krivnje zadajemo bol jedni drugima. Nekada razočaramo ljude kraj sebe ili ih sablaznimo svojim ponašanjem. Dugovi se gomilaju. Kad razmišljamo o sebi i o ljudima oko nas, čini nam se da nam mnogi duguju mnogo. Čini nam se da smo prikraćeni u ljubavi, da nam se nije dalo dovoljno priznanja, da nam nije omogućen neki posao, da nam je nanijeta nepravda. Sve su to dugovi za koje mi mislimo da su nam skrivili drugi. Tko sve to može isplatiti? Čovjek u svakom slučaju može nešto učiniti. Ali to je uvijek malo. Neku nespretnu riječ, neki ogovor ili čak klevetu ne možemo više nikada ispraviti. Neke nepravde nećemo moći nikada adekvatno isplatiti. Neko razočaranje mi ne možemo zaliječiti. Pogotovo ne možemo to učiniti prema onima koji su se preselili u vječnost. Ostajemo trajni dužnici mnogima. Jednako tako ni nama neće nikada biti učinjena potpuna pravda na ovome svijetu. Neke će rane ostati žive u dubinama našega srca. Znamo da nam čovjek neće moći ispraviti zlo koje nam je počinio. Ljudska sudišta redovito ne ispravljaju ono najdublje i ono što je najviše ranjeno u čovjeku, a to je srce, duša. Ljudska sudišta pokušavaju uspostaviti neku društvenu ravnotežu, ali ne mogu prodrijeti u dubine duše. Zato u Očenašu molimo da to Bog učini. On to može. On nas ispunjava čestim iskustvima oproštenja dugova. U ritmu vjerskog života često smo dionici toga dara. Bog nam često govori da nam je sve oprošteno i da smijemo započeti novi život. Ono na što nas ipak Očenaš potiče jest da učinimo sve koliko je do nas da i naše međusobne dugove brišemo i da ništa ne gradimo na osjećajima nepravde i povrijeđenosti. Iskustvo našeg međusobnog praštanja omogućit će nam ono najdublje neizrecivo iskustvo potpunog i radosnog oproštenja koje dolazi od Boga.



Fra Zvjezdan Linić
slika

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se