Stolica

03. kolovoz 2010 ob 23:01 | 62
U jednom španjolskom selu kći zamoli svećenika da pođe u njezin dom
kako bi se na trenutak pomolio s njezinim jako bolesnim ocem.
Ušavši u siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži glave uzdignute na dva jastuka.
Pokraj kreveta nalazila se stolica (španjolski: “silla”). Svećenik pomisli da je tu postavljena zbog njegovog posjeta.

Pretpostavljam da ste me očekivali – reče mu.
- Ne, tko ste vi? – upita ga bolesnik.
- Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomoli s vama. Kad
sam ušao primijetio sam praznu stolicu pokraj vašega kreveta i pomislio
sam da je tu postavljena za mene.

- Ah, stolica – reče muškarac. Zatim nastavi:
Biste li bili tako ljubazni da zatvorite vrata?
Svećenik, iznenađen, zatvori vrata.

Bolesnik mu reče:
Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti.
Dolazeći u crkvu uvijek bih slušao kako mi se govori o potrebi molitve,
kako valja moliti i o blagodatima koje sa sobom donosi molitva...
... međutim, sve su mi te riječi, ni sam ne znam zašto, ulazile na jedno, a izlazile na drugo uho.
Jednom riječju, nisam znao kako moliti.

Onda sam napokon jednoga dana sasvim prestao moliti.
Tako sam nastavio sve do pred oko četiri godine. Jednog sam dana o tome razgovarao sa svojim najboljim prijateljem koji mi reče:
- Josipe, moliti zapravo znači razgovarati s Isusom. Predlažem ti da učiniš sljedeće:
Sjedni na stolicu i postavi drugu praznu stolicu pred sebe, zatim s vjerom pogledaj Isusa koji sjedi pred tobom.

Nije to nikakva glupost, jer nam je On sam rekao:
“Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.”

Zatim mu govori i slušaj ga isto tako kao što to sada činiš sa mnom.
- Pokušao sam jedanput, zatim drugi puta i toliko mi se dopalo da to odonda činim barem nekoliko puta na dan. Uvijek dobro pazim da me moja kći ne vidi... inače bi me odmah zatvorila u ludnicu.

Svećenik je na te riječi bio vrlo ganut. Zatim objasni Josipu kako je
ono što čini jako dobro i savjetova mu da to nikada ne prestane činiti.
Zatim se pomolio s njim, blagoslovio ga i vratio se u crkvu.

Dva dana kasnije nazvala ga je Josipova kći kako bi mu saopćila da je njezin otac umro.
Svećenik je upita: - Je li umro smireno?
Da. Kad ste izašli iz kuće, pozvao me u dva sata poslije podne.
Došla sam k njemu i ugledala ga u njegovom krevetu.

Rekao mi je da me puno voli i poljubio me. Izašla sam u kupovinu, a kad sam se nakon sat vremena vratila pronašla sam ga mrtva. Ima tu međutim nešto čudnoga. Izgleda da se malo prije nego je umro
digao i približio stolici koja je bila kraj kreveta.

Vrativši se, našla sam ga glave naslonjene na stolicu. Što vi mislite o tome?
Svećenik, duboko ganut, obrisa suzne oči i odgovori:
O, kad bi bar svi mi mogli tako umrijeti!
slika

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se