lori

06. veljača 2010 ob 10:55 | 59
Vidjeh moje Drugo Ja kako sjedi u kutu sobe - krhko, umorno, razočarano. Obuzdavajući i podjarmljujući ono što bi uvijek trebaalo biti na slobodi: svoje osjećaje. Pokušavajući prosuditi buduću ljubav prema iskustvima proživljene patnje.
Ljubav je uvijek nova. Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu - uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili u raj, ali uvijek nas nekamo odvede. Treba je priihvatiti, jer ona je hrana našeg postojanja. Ako je odbacimo, umrijet ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove. Treba ići za ljubavlju gdje god ona bila, čak i ako to znači sate, dane, tjedne razočarenja i tuge.
Jer, u času kad krenemo ususret ljubavi, i ona kreće ususret nama.
I spasi nas.
Kad je Drugo Ja izišlo iz mene, moje je srce ponovo počelo razgovarati sa mnom. Reklo mi je da pukotina na zidu brane propušta vodeni tijek, da vjetrovi pušu u svim smjerovima i da je ono sretno jer ga ja ponovno slušam.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se