KOLIKO STVARI PROPUŠTAMO?

28. svibanj 2013 ob 00:34 | 18
Washington, DC. Postaja podzemne željeznice hladnog siječanjskog jutra prije koju godinu. Čovjek na violini svira Bachovo djelo. Za to vrijeme približno 2.000 ljudi prođe postajom, većina na svom putu na posao.

Nakon 3 minute
Sredovječan čovjek uočava glazbenika koji svira. Usporava korake, zaustavlja se nekoliko sekundi, a zatim žurno odlazi kud je namjerio.

Nakon 4 minute
Violinist prima svoj prvi dolar: žena baca novčić u šešir, te bez zastajkivanja, nastavlja hodati.

Nakon 6 minuta
Mladić se naginje preko ograde kako bi ga poslušao, zatim pogleda na ručni sat i nastavlja žureći.

Nakon 10 minuta
Trogodišnji dječak se zaustavlja, ali ga majka živčano odvlači. Malac zastaje da ponovno pogleda violinista, nu majka ga vuče i oboje odlaze žureći. Nekoliko druge djece ponovilo je isto. Svaki roditelj, bez izuzetka, prisilio je svoje dijete da nastavi hodati.

Nakon 45 minuta
Glazbenik svira bez prestanka. Samo se 6 ljudi zaustavilo i nakratko ga poslušalo. Novac je dalo 20-ak ljudi, ali je nastavilo hodati nepromijenjenim ritmom. Svirač je sakupio ukupno 32$.

Nakon 60 minuta
Glazbenik završava svirku i nastupa tišina. Nitko to ne primjećuje. Nitko ne plješće, niti daje bilo kakvo priznanje.

Prava istina
Nitko nije opazio da je glazbenik ustvari bio Joshua Bell, koji danas spada među najveće glazbenike na svijetu. Svirao je jedan od najzahtjevnijih komada ikada napisanih, na violini vrijednoj 3.5 milijuna dolara. Samo dva dana prije ovoga Joshua Bell je rasprodao koncertnu dvoranu u Bostonu gdje je prosječna cijena sjedala 100$.

Ovo je istinita priča. Nenajavljenu svirku Joshue Bella na postaji podzemne željeznice organizirao je Washington Post kao dio sociološkog pokusa o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima. Postavlja se pitanje: »U uobičajenom okruženju, u nepogodno vrijeme, prepoznajemo li uopće ljepotu? Zastanemo li da bismo se divili toj ljepoti? Prepoznajemo li talent u neočekivanom kontekstu? Koliko snobova ima među nama koji idu na koncert plaćajući basnoslovne iznose, a to isto ne prepoznaju u drugim prigodama?«

Mogući zaključak ovog pokusa mogao bi biti: »Ako nemamo niti trenutak vremena zastati i poslušati jednog od najboljih glazbenika na svijetu, koji svira jedan od najljepših komada ikada stvorenih, na jednom od najljepših instrumenata ikada načinjenih... KOLIKO TEK DRUGIH STVARI PROPUŠTAMO?«

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se