Obična gradska priča

03. travanj 2016 ob 19:36 | 42
Neonsko svjetlo je treperilo u nepravilnim razmacima; na rubovima je bilo crvenkasto a u sredini žućkasto. Bolno za oči.
Hodnik je bio hladan i neutralnog mirisa. Sjedili smo šutke u tom hodniku nas petero, svak' sa svojim mislima, svak' u svome filmu. Postarija žena u crnini gledala je zamišljeno u jednu točku na zidu dok je njena kćerka, pretpostavljam, bila je zauzeta s tipkanjem poruka na mobitel. Došli su poslije mene, dopratili starijeg čovjeka za kojeg mislim da je muž od gospođe, koji se previjao u bolovima. Odmah su ga zaprimili i odveli negdje unutra, na obradu. Sad su njih dvije čekali što će im liječnici reći.
Red iza njih sjedila je mlađa žena s djetetom, oni su tek čekali da ih zaprime. Dječak je bio blijed, s rukom povijenom u trokutastu maramu, a mama mu je mrsila kosu i povremeno bi ga poljubila u glavu.
Tri sudbine.
Petero ljudi.
I hladni hodnik, neutralnog mirisa.
Nisam više gledao u neonku, sad sam se više fokusirao na široka vrata kroz koja su maloprije odveli starca koji se previjao u bolovima. Čekao sam da netko izađe i da mi se obrati, da mi kaže nešto, da mi olakša. Ali vrata su ostajala nepomična. Zatvorena.
....
Sjetio sam se onog dana kad sam se te godine vratio s broda; navigali smo za Kanadu a ja sam se vraćao nekako u ljeto. Ili je bilo proljeće? Znam da je vrijeme bilo toplo i da me je vozač kombija koji nas je vozio iz Livorna odakle smo se iskrcali dovezao na autobusnu stanicu blizu mjesta gdje sam stanovao. Tamo me je čekala Ona...Papinna, uvijek lijepa, uvijek poželjna. Ovaj put bila je s dječakom u naručju koji se vrtio kao trotul, nemiran i živ. Izašao sam iz tog kombija i prišao joj. Poljubili smo se. Dječak me pogledao i briznuo u plač čvrsto je grleći i gurajući onu svoju malu glavicu iza njenog uha, bježeći od mene. Tada sam po prvi puta shvatio svu ispraznost života, osjetio da je to križ kojeg ću nositi dugo sa sobom.
....
Primili su i maloga, mama je ušla s njim kroz dupla vrata.
Ponovo gledam u neonku. I čekam.
....
A jutro je počelo neuobičajeno lijepo....
Cvijetnjak je bio onako uređen baš kako ga je ostavila; sve je imalo svoj red. Naprimjer, začinsko bilje; divota je bila pogledati one gredice iz kojih se vidjeo uložen rad i ruka gospodarice koja nije štedjela ni vremena ni truda da bi ga dovela do savršenstva. Najviše sam volio gledati u onaj grmić ružmarina, skladno oblikovan, gotovo živ, taj ružmarin sam joj donio prije par godina. Bože, kako je bila sretna dok ga je presađivala, i mislim, zbilja ga je posebno pazila. Volio sam taj ružmarin. Pogotovo jutros, nakon noćašnje kiše.
....
Ležao je nepomično, mrtvo tijelo rekao bi posmatrač. Međutim, prevario bi se, plitko disanje je otkrivalo da je još živ. Usne su mu bile modre, gotovo crne kao i podočnjaci koji su sezali do pola obraza.
„Što ćemo ?“
„Da zovnemo hitnu“ – pitao sam mater.
Na spomen hitne trznuo se, i promrmljao nešto kao „ne hitnu, ne treba“.
Otišli smo u kuhinju, mater i ja.
„Otkad je ovakav“ – pitao sam je.
„Od poslijepodne“ – rekla je gužvajući maramicu i brišući suze s njom.
„Bit će sve u redu majko, ne brini“ – rekao sam joj ispod glasa, ali što je bilo najvažnije i vjerovao sam u to.
Te godine mi je Papinna podarila lijepog dječaka, nekako početkom ožujka.
Te iste godine je Mrtvo tijelo otišao u Španjolsku.
....
„Znaš, kad odeš na brod, ja još uvijek ćutim tvoj miris u postelji“ – rekla mi je jednom.
„A najljepše mi je kad pada kiša, a ti si doma. Onda kad navečer idemo leći, stisnem se uz tebe i osjećam se tako sigurna, tako opuštena“.
Ne znam zbog čega su mi baš ove njene riječi to jutro pale na pamet.
Ne znam i nije me u tom trenu ni bilo briga, nisam želio misliti o tome. Želio sam samo u miru gledati njen ružičnjak, i pustiti misli da vrludaju.
....
Izašao sam vani i pripalio cigaretu. Nije dobro, mislio sam, još nikoga nema s nekakvim vijestima, ne znam uopće što se događa. Nije izgledao dobro kad sam ga vidio prije desetak sati. Desetak sati, zar je već prošlo toliko? Da, vrijeme je doista relativna pojava.
Nisam ništa ni jeo – pomislih. Mogao bih skoknuti tu, do prvog fast fooda, kupiti i pojesti nešto na brzinu. Ali opet, ako izađu s vijestima a mene ne bude tu......ne, bolje ne. Pričekat ću.
Zvuk škripanja vrata me prene; okrenuh se ali to je bila samo sestra koja je šmugnula brzo prema drugom izlazu. Opet ništa, pomislih, treba samo biti strpljiv.
....
Ne sjećam se jesam li ga te nedjelje ja nazvao ili on mene, u cijeloj toj priči se ne mogu tog detalja sjetiti. Znam samo da je jecao i kroz plač mi pokušavao objasniti onim svojim nepovezanim rečenicama kako se to jutro probudio uz nju a ona je bila posve hladna, nepomična i nije više disala. Obično sam znao kad nije „čist“ po načinu kako je izgovarao riječi, tada bi uglavnom bile nepovezane a i tonalitet glasa bi mu se promijenio. Mislim da je tako bilo i tada, pričao je unjkavim glasom, ali bez obzira na to, ostao sam bez riječi, i svaki moj pokušaj da ga umirim mi se činio deplasiran. Jednostavno, po prvi puta sam se osjetio bespomoćan, nisam mu nikako moga pomoći, nikako utješiti.
Opak osjećaj.
E, da, daleko je Španjolska, pomislih.
....
A moj Grdelin je rastao iz dana u dan.
A mene nije bilo tu da to popratim.
Izgubio sam jedan dobar dio života u nepotrebnim stvarima.
One bitne sam propustio.
....
Poslije svega smo se znali čuti povremeno. Uglavnom mi se činilo da se sredio, našao posao. U razgovorima se znao i nasmijati, a to bi me vraćalo u doba djetinjstva, u vrijeme kada su još postojala četiri godišnja doba, kada smo se igrali partizana i Nijemaca, kauboja i Indijanaca. U vrijeme kada nisam dobro ni shvaćao odgovornost starijeg brata prema mlađemu. I znao sam se povući u sebe pitajući se kada i gdje sam pogriješio.
....
Ostao sam sam u hodniku neutralnog mirisa, sjedio i razmišljao. To razmišljanje ponekad više šteti nego koristi, ali teško je pročistiti misli a da ne uletiš u žrvanj vlastitih propitkivanja o smislenosti nekih životnih postupaka. U početku si svjestan počinjenih pogrešaka, ali što vrijeme dalje odmiče pokušavaš naći opravdanja za njih. Na koncu pereš ruke poput Pilata, jer drugačije ne bi opstao. Oni koji ne čine to, na pravom su putu da presude samima sebi.
....
Pogledala me je onim pogledom koji mi je odnekud bio poznat. U tom trenutku se nisam sjetiti odakle, ali siguran sam da sam kod ljudi viđao takav sličan pogled, pogled pun gađenja prema onome kome se obraćaš, pogled kojim se izdižeš iznad onih kome se obraćaš...
„Sačekajte još malo, sad će netko doći“.
„Recite mi“ ...
Grubo me prekinula.
„Rekla sam vam“.
Odjednom sam se sjetio odakle mi je poznat takav osjećaj. Tako su ljudi gledali za mojom materom kad bi prolazila ulicom, kada bi bila u dućanu. Pogled kojim su osuđivali. Pogled kojim su kažnjavali.
Ostao sam stajati ispred vrata, sam.
....
„Sine, ovo će jednog dana biti tvoje“ – čuo sam oca kako mi govori dok smo sjedili za stolom.
Bio sam još dječak velikih očiju kojima sam upijao svijet oko sebe i upravo sam gledao oca kako mirnim i staloženim pokretima rastavlja i čisti pištolj, Crvenu Zastavu kalibra 7.62.
„Ovo ću ostaviti najstarijem sinu“ – rekao je s dozom nekakvog ponosa.
A ja sam se osjećao puno važan.
I onako mršav, kratko ošišan, s naočalama „socijalnog“ okvira došao bih do njega a on bi me posjeo u krilo i poljubio u glavu.
Želio sam da je više vremena bio doma.
....
Izašao sam vani, zora je lagano probijala s istoka. Bilo je prohladno jutro za to doba godine, u stvari takva jutra su i bila uobičajena nekada.
Grad se tek budio.
Onaj „moj“ grad, kakvog pamtim dok sam odrastao u njemu.
Grad koji je znao voliti i mrziti, osuđivati ali i opraštati.
Grad sazdan od dišpeta i ljubavi, smijeha i suza.
Grad čistog srca, prljavih uličica, mirisa mediterana i lijepih ljudi.
Grad koji me je sažvakao i ispljunio.
Promet je još bio rijedak, tek par autobusa i kamioncin koji čisti rubnike bili su na cesti, a ja sam lagano podignuo ovratnik, nabio ruke dublje u džepove i lagano krenuo prema parkingu emotivno ogoljen do kraja.
Vidio sam ga - samo mi je to prolazilo kroz glavu.
A bio je lijep dječak, predivnih crta lica, obrva i usana naslijeđenih od Papinne, izgledao je kao da je netom zaspao.
Samo su modre, gotovo crne usne i podočnjaci do pola lica donekle kvarili tu ljepotu koja se izdigla iznad smrti u čitavoj svojoj punini.
Nekako mi je kroz glavu proletilo što sam tada rekao materi kad je jedan drugi dječak ležao na postelji, modrih usana i podočnjaka do pola lica.
„Pusti majko, bit će sve u redu“.
A tada sam vjerovao u to.
Vjerovao u Život.
....
Kod Papinne sam došao poslijepodne. Čekala me je, kao i uvijek, što je uostalom i radila cijeli svoj život.
„Jedva čekam doći po tebe na aerodrom“ – znala mi je reći u trenucima dok bi ležali zajedno, držali se za ruke i gledali u nebo tražeći neku posebnu zvijezdu kako bi je poklonili jedno drugome.
„Da, živim za taj dan“.
Buket njenog najdražeg cvijeća pažljivo sam stavio u vazu, obrisao bijeli mramor na kojem je bilo uklesano njeno ime i zapalio svijeću. Ritual koji sam obavljao već neko vrijeme nije mi predstavljao teškoću; volio sam doći tu i provoditi vrijeme s njom, pričati joj o nekim nebitnim događajima koji su se zbili i zamišljati kako se opet držimo za ruke i poklanjamo zvijezde jedno drugome.
Ovaj puta nisam ništa rekao. Nisam imao riječi da izrazim ono što sam mislio reći. Samo sam šutio. Nekad se i šutnjom kaže puno, puno više nego riječima.
....
Brodovi su isti kao ljudi, imaju dušu ma koliko se to činilo nestvarno. Sjećam se, kad sam jednom prilikom bio na brodu kojeg smo vozili u rezalište, jednostavno događale neke neobjašnjive stvari kao da brod nije želio ići u smrt, kao da je odgađao neobjašnjivim slijedom događaja odlazak na groblje brodova. Prvo nam je zaribao generator koji je opskrbljivao strujom čitav brod a potom se glavni motori nisu dali uputiti iz neobičnih razloga. Ali uspjeli smo ga „ubiti“. Uspjeli smo ga zaletiti u punoj brzini i nasukati na plažu, negdje u sjevernoistočnom dijelu Indije, gdje je na istoj plaži ležalo razasuto stotine brodova, neki već ogoljeni do kobilice, neki koji su čekali tu sudbinu.
Opak je to osjećaj kad oduzimaš život, makar i brodu.
....
Proljetna jutra u Dalmaciji su nešto posebno pogotovo ako je navečer padala kiša a jutro osvanulo okupano suncem. Sve one kapi kiše kroz koje se prelamaju sunčeve zrake izgledaju nestvarno, poput kristala soli netom ubrane iz mora. I čovjek se osjeća drugačije, kao da ga puni neka posebna energija, kao da mu se životni obzori šire nekom neviđenom brzinom.
Takva jutra volim, pogotovo kad se vratim s broda. Onda sjednem u njen vrt i gledam. A najviše volim gledati jedan ružmarin....
....
„Sine, ovo će jednog dana biti tvoje“ - kao da čujem oca kako mi govori kao da od tog vremena nije prošlo i više od četrdeset godina.
Još mi pred očima igraju njegove vješte ruke kojima bi rastavljao i čistio pištolj, ruke kojima bi me uzeo, posjeo u krilo i poljubio u glavu.
A tako bih volio da je više bio doma, s nama.
Uzimam tu moju ostavštinu, razgledavam je po tko zna koji put i pitam se kome ću je ja ostaviti.
Kome ću ja reći: „Sine, ovo će jednog dana biti tvoje“ ?
....
„A tako bih volio da sam više bio s vama“ – pomislim, a pogled mi se zaustavi na mojoj ostavštini.
Opak je to osjećaj ....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se