★ ★ Biti svoj/a ★ ★

29. siječanj 2016 ob 12:12 | 94
slika 2024873

Najljepše je biti svoj/a u neopisivom i predivnom vrtlogu života. Sve su drugo okovi u koje nas rado trpaju oni koji ne znaju šta je to sloboda vlastite volje. Svatko vodi svoj život onako kako zna i kako želi ili ne. Često ljudi vode svoj život upravo onako kako to drugi očekuju od njih, onako kako to ostatak svijeta diktira s nekim uvrnutim nametnutim normama, jer upravo tako je normalno.
Kažu da živim u oblacima. Neka. Danas, biti svoj, raditi ono što ti želiš i upravo onako kako to ti sam želiš bez obzira na osudu mase, udovoljavati sebi, otvoriti svoje srce i iskreno progovoriti o svojim emocijama, dakle, biti ono iskreno što jesi - danas nije lako. Ali koga briga, to smo što jesmo i upravo takvi smo najbolji, pa kome se sviđa neka uzme, a kome se ne sviđa neka produži dalje.
Kako je s one strane, sa strane onih, koji je nikada osjetili nisu, ne znam. Nisam nikada bila preko. Kako je kod onih, koji su pristali na manje? Manje sebe, manje čežnje, manje ljubavi, manje života?
Ne znam, niti želim znati. S druge strane, ne želim ići. Jer znam što hoću. I posve sam sigurna što neću.
Život u oblacima je moj izbor možda. Možda i nije moj izbor, možda sam samo rođenjem dobila tu neku ludu pamet i taj neki blentavi duh koji te nosi na krilima svaki dan. Uostalom, šta fali životu u oblacima?
Baš ništa, bude to zanimljivo često. Zanimljivo je gledati na situacije u životu na neki svoj uvrnut način, na način kad te samo pojedini shvaćaju, ali i tako me nije ni briga jer nemam potrebu da me drugi shvate, nemam već odavno potrebu da se svim svidim i da me svi vole, nemam, jednostavno nemam. Možda neshvatljivo ali to je tako. Jednostavno. Mislim, meni je jednostavno, a za ostatak svijeta me i tako nije ni baš briga previše. Svatko vodi svoj život, onako kako zna i kako želi ili ne. Do sada još nisam nigdje pročitala što je normalno i što nije, i kako normalno voditi život?
Šta je uopće normalno? Normalno je valjda prikloniti se masi i njihovim razmišljanjima, a biti svoj i imati svoj stav prema svijetu ispada biti nenormalan. Ne znam, tako ispada, ali ne zamaram se time više baš previše, i tako sam već odavno svrstana u kategoriju onih "nenormalnih". Nije to ni loše kad bolje pogledam. I sloboda je kada se prepustiš tom putu... bez previše razmišljanja... prepustiš se cijelim svojim srcem... i voliš ovaj život i kada boli... i kada suze kapaju kuda se god okreneš. Jer ja još uvijek volim grliti drveće u parkovima... osjetiti energiju i njihov miris. I vidim neopisivu ljepotu u ljudima oko mene... mogu pročitati misli iz nečijih zjenica... osjetiti kakav je čovjek u duši kad progovori... grlim duše svih onih koje volim. Onaj trenutak kada prestanem vjerovati u sladoled od oblaka ili da mogu do zvijezda... tada ću znati da više ne živim i da moje misli više nisu moje.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se