★ ★ Borba s vjetrenjačama ★ ★

13. lipanj 2015 ob 01:03 | 265
"U mržnji je strah." - Nietzsche

Svatko od nas za vrijeme svog života prođe kroz razne borbe s vjetrenjačama. Moja najveća borba je počela kad sam vjerovala nekim "prijateljima" i mislila kako su svi dobri.
Prve dane sve je bilo uredu, ali onda su počele kružiti razne priče. Svaki put kad čujem neku novu priču o sebi ili bilo kome drugome, začudim se koliko ljudi mogu biti zli.
Mnogi članovi su tu potpuno utopljeni u žitnici virtualnog svijeta, gdje osobnosti i duše su nevidljive, a pogotovo u svijetu izmišljenih imena.
Kako je virtualni svijet zasnovan na riječima, trudim se koliko znam i umijem da moje riječi budu po mjeri. Ali na ovoj druš. stranici pisati istinu je “borba s vjetrenjačom”. Vi jednostavno volite laži.
Primjetila sam kako mnogi članovi ne vole kad se piše istina? Čak ni kad je dobronamjerna, istina ih boli više nego laž. Kao da podsvjesno žele da ih netko vara da mogu optužiti druge za svoje probleme i tako izbjegnu sučeljavanje sa samim sobom. Kakva veza postoji između dvije ili tri riječi sa jedne strane i povećanja naklonosti i slaganja, i sa druge strane podsticanja bijesa i neprijateljstva? Možda su već toliko zatrovani od svih tih silnih afera, mita i korupcije da su postali ovisnici o njima. Zašto mrze ljude koje ne poznaju? Mnogi tu dolaze ljuti, bijesni i očajni, ali nemaju niti malo snage da tu svoju frustraciju izbace tamo gdje bi trebali, pred vratima tih istih lažljivaca i prevaranata, pa to rade onima koji zaista nisu niti malo krivi za njihove situacije.
Nisam kriva za razne korupcije, za lošu gospodarsku situaciju, za male ili nikakve plaće, za otkaze, za krađe i tuđa bogaćenja, i da dalje ne nabrajam kad nemam veze sa svim tim? Niti sam ukrala, niti sam ikog ubila, niti sam ikoga u životu podmitila, niti sam od nekoga nešto dobila što nisam smjela ili zaslužila, nisam nikome prouzročila nesreću, niti ikoga dovela u situaciju da preispitujem svoje ponašanje i odluke.
Ipak doživim situacije da me neki mrze pa mi pošalju poruke ili na društvu vrijeđaju.
U prvi mah mi dolazi da odgovorim svašta, a onda se zapitam što se toj osobi moralo tako strašno desiti u životu da ovako nešto napiše? Koja je to zloća u njoj? I prije nego brišem poruku, shvatim da mi je baš žao te osobe. Niti se nešto posebno iznerviram jer sam proteklih godina svašta pročitala o sebi tu na Mojnet-u. Jedino me čudi to što netko ima dovoljno hrabrosti ili bolje rečeno ludosti da tako nešto napiše i da se zapitam da li samnom nije nešto u redu? S kakvim očima gledam svijet? Zašto nemam tu potrebu da nekome nepoznatom j..em sve po spisku?
Moj slučaj nije osamljeni slučaj. Ako odemo na neke najposjećenije internet portale i pročitamo komentare članaka vidjet ćemo da su ljudi puni bijesa i mržnje prema ljudima koje nikad nisu upoznali u životu. Čak i kad se radi o člancima zbog kojih nam idu suze na oči (netko je teško bolestan, ima rak, preminuo mu je član obitelji…) ljudi ostavljaju komentare tipa: tako mu i treba, neka crkne, sam si je kriv.
Nekad se pitam imaju li ti ljudi obitelj, oca, majku, brata, sestru? Gdje su ljudima nestali osjećaji? Kad s mržnjom se govori o drugima, to nešto kaže o nama samima. Kako mržnja ne samo da ne rađa ništa dobro, nego stvara uglavnom probleme, u interesu svakog onog koji mrzi bi trebalo biti da se riješi te napasti koja ga nesvjesno izjeda i ugrožava. Kad dođe u poneki konflikt s dragom/malo manje dragom osobom i nakon što prvi val emocija splasne, neka razmišli o sljedećem koraku, o načinu na koji će izgladiti situaciju, o tome što želi reći i kako uopće razgovarati. Tu nerijetko se zaboravi što prethodi tom istom razgovoru, a to je također razgovor, ali sa samima. Nakon dijaloga sa samima sobom, nakon što sami sa sobom definiramo vlastiti osjećaj, treba shvatiti što je točno (i najviše) nas povrijedilo za vrijeme konflikta, kako smo reagirali, što želimo da se u budućnosti promijeni, što sami možemo promijeniti kod sebe i na što kod tih promjena želimo/ne želimo pristati, tek tada možemo i iskreno porazgovarati s osobom s kojom smo ušli u razmirice.
Pravi iskreni razgovor temelj je za dobar i kvalitetan odnos, za kvalitetnu budućnost, te odgovornost i brigu za nas same i ljude do kojih nam je stalo. Iskrenost i autentičnost čuvaju nas i od bolnih situacija u odnosima u kojima se suočavamo s informacijama, činjenicama i osjećajima koje ponekad i nisu na našoj strani ili nisu dio našeg plana... shvatimo da nas vodi na sasvim neki drugi put, na onaj na koji mi ne želimo ići. Tu često zaboravljamo na jednu vrlo važnu stvar, a to je kontrola koju imamo nad našim životom i moć koju posjedujemo u tom trenutku.
Odnos između ljudi, nije gladak i ponekad ne teče po svom koritu, izljeva se, napravi novi put ili se vrati u staro korito. To su neke stvari i situacije na koje ne možemo utjecati, ne možemo ni mijenjati druge ljude, ali uvijek treba zapamtiti da imamo itekakvu moć nad vlastitim životom i promijenama u nama samima, o načinu na koji se nosimo s novonadošlim situacijama, kako ćemo ih „probaviti“ i što izvući iz njih.
Mediji isto potiču mržnju i netrpeljivost jer nitko izgleda ne želi čitati lijepe vijesti. Svima trebaju skandali i sukobi, a ako ih nema netko će se pobrinuti da ih izmisli. Ima nešto voajersko u ljudima da moraju kliknuti na svaki naslov u kojem piše: "Ostavila ga je!", "Prevario ju je", "Bankrotirali su", "Završit će u zatvoru".
Možda im treba neka potvrda tipa: eto on ima silne milijune, ali ja sam ipak bolji čovjek od njega. Ljudi se naslađuju tuđom nesrećom i tako valjda lakše podnose svoju.
Čovjek ne može biti sretan ako drugima želi zlo. Mržnja izjeda onog koji mrzi. Ne mogu reći da volim sve ljude, ali mogu reći da nikoga ne mrzim i nikom ne želim zlo i zato sam sretna osoba.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se