★ ★ Najljepše je biti svoj ★ ★

13. lipanj 2015 ob 12:47 | 63
Govore mi da živim u oblacima. Neka. Mnogi žive u svijetu žurbe i pustog lova na novce. Trče naprijed bez cilja, nadajući se da će novac njihov lijek bit. Lijek za neuzvraćenu ljubav, za patnju, bol u grudima koji ništa ispuniti ne može. Novac komad papira koji vrijednosti nema. Bezvrijedan je kao i život ljudi, što ga hvataju. Ljudski život sveo se na brojke i okove u koje ih rado trpaju oni koji neznaju šta je to sloboda vlastite volje. Neka vama vaših papira šarenih, ja imam srce moje koje kuca za sve vas. Koje udara kao bubanj za vas.
Najljepše je biti svoj. To je moj izbor. Možda i nije moj izbor, možda sam samo rođenjem dobila tu pamet i taj duh koji me nosi na krilima svaki dan. Znam što hoću i posve sam sigurna što neću.
Zanimljivo je gledati na situacije u životu na neki svoj način, na način kad te samo pojedini shvaćaju, ali i tako me nije ni briga jer nemam potrebu da me drugi shvate, nemam već odavno potrebu da se svim svidim i da me svi vole, nemam, jednostavno nemam. Možda neshvatljivo ali to je tako. Jednostavno. Mislim, meni je jednostavno a za ostatak svijeta me i tako nije ni briga baš previše. Svatko vodi svoj život onako kako zna i kako želi ili ne. Često ljudi vode svoj život upravo onako kako to drugi očekuju od njih, onako kako to ostatak svijeta diktira s nekim nametnutim normama, jer upravo tako je normalno. A jel? Do sada još nisam nigdje pročitala što je normalno i što nije, i kako normalno voditi život? Šta je uopće normalno?
Valjda je normalno prikloniti se masi, njihovim razmišljanjima, biti tužan, agresivan, bezobrazan, bijesan, depresivan, itd. A biti svoj i imati svoj stav prema svijetu ispada biti nenormalan. Ne znam, tako ispada, ali ne zamaram se time više baš previše, i tako sam već odavno svrstana u kategoriju onih "nenormalnih". Nije to ni loše kad bolje pogledam. Jer ja još uvijek volim grliti drveće u parkovima. Osjetiti energiju, njihov miris i neopisivu ljepotu. U ljudima oko mene, onda kada to oni ne vide mogu pročitati misli iz nečijih zjenica i prstiju... vidjeti utjehu u kosi i divljenje u dodiru... i grlim duše svih onih koje volim. Znam da postoje dimenzije koje ne mogu objasniti riječima ali koje osjećam, kao jasne vibracije nečije duše, kao impulse, titraje u predivnoj tišini. Divim se i zahvalna sam. Ne govorim ništa jer zaista živjeti znači vidjeti i osjetiti ljepotu.
Svoja sam poput nestašne djevojčice, radim ono što želim i upravo onako kako to sama želim bez obzira na osudu mase, udovoljavam sebi, otvaram svoje srce i iskreno govorim o svojim emocijama, dakle, ono iskreno što jesam. Sloboda je kada se prepustim tom putu bez previše razmišljanja. Prepustim se cijelim svojim srcem i volim ovaj život i kada boli, kada suze kapaju kuda se god okrenem, jer vidim sjaj i boje u tim suzama. Dajem ljubav i primam... smještam ljude u pogled, osmijeh i u sve svoje dimenzije. One neobjašnjive i tajanstvene. Prepuštam se, zanosim se, čeznem i žudim u neopisivo predivnom vrtlogu života. Onaj trenutak kada prestanem živjeti život u oblacima ili da mogu do zvijezda, tada ću znati da više ne živim punim plućima i da moje misli više nisu moje.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se