★ ★ Pismo od Sreće ★ ★

04. rujan 2016 ob 23:04 | 127
slika 2110100



“Bok, ja sam – Sreća.

Ako čitate ovo pismo, znači da sam već došla do vas. A sada ću početi prigovarati, jer postoji i razlog! Boli, shvaćate li …

Ja imam dosta godina – sama se ne sjećam koliko. Najvjerovatnije oduvijek postojim. Zato se u meni nakupilo mnogo zapažanja kod čovječanstva.

Nikad niste pokušali postaviti sebe na moje mjesto? Beskorisno! Vrlo je korisno i spoznavajuće…

Evo svi kažu: “Sreća, sreća …” jure u potrazi, traže, sanjaju o meni. A ja se, između ostalog, nigdje i ne krijem! I ne odlazim! Sve vrijeme sam tu i samo čekam da me primjete. Ali kako da me primijete, kad većina i ne pretpostavlja kako izgledam? To je smiješno, traže, a sami ne znaju što!

Najčešće me ne primjećuju, jer me svi na različit način zamišljaju. Za nekoga sam – kolač sa kremom, za nekoga odnos s prirodom, za nekoga – svjetska slava i bogatstvo, a za nekoga- kada je kod drugog nesreća. Na žalost, i takvi postoje!

Usput, također nemam određeno mjesto prebivališta, lutam svijetom, tražeći utočište. Rado bih se nastanila kod nekoga, kucam na sva vrata redom, ali me ne puštaju uvijek. Nesreću svi odmah prepoznaju, a mene – iz nekog razloga, ne!

Znam da me mnogi sami traže, ponekad me skoro nosom dodiruju, ali najčešće prolaze mimo mene, ne primjećuju me. Ili ne prepoznaju? Ili možda samo traže tamo gdje nisam.

Na primjer, mnogi traže sreću u braku. Ili u poslu. Ili u djeci. Naravno, ja slijed pratim! A kada se dogodi da vam oduzmu brak, ili posao, ili djecu, ja ću nestati zajedno s njima i vi ćete biti nesretni? To je pogrešno!

Sreća je prirodno čovjekovo stanje, tako da znate.

Mnogi prebivaju u prošlosti: “To su, kažu, bila sretna vremena!”. A ako se prisjete kako su se tada osjećali – to nije istina! Oni su i tada u ta sretna vremena bili nezadovoljni cijelo vrijeme, za sreću je uvijek nešto nedostajalo. Samo tijekom godina su shvatili da sam to bila ja! Da, samo prekasno. Pa sjede, i prepuštaju se sjećanjima.

A drugi maštaju o tome što im za sreću nedostaje. Nekome stan, nekome auto, nekome milijun dolara, nekome idealna ljubav.

Pa, ja ću vam reći, čovjeku uvijek nešto, nedostaje! Date mu odmah sve ono što je tražio, tjedan ili dva će se radovati, a potom se privikne i ponovno počne željeti nešto, da bi mu potpuna sreća došla.

Oh, teško je meni s vama ljudima! Koliko ste oko mene svakakvih besmislica nagomilali!

“Sreća – je biti potreban ljudima”. Iako je lijepo rečeno, to nije istina. Potreban ljudima… A sebi? I podijelite sebe, zrno po zrno, a sreću ne spoznate.

Brinuti o drugima je – dobro, ali i sebe ne treba zaboraviti! Kada je sreća u vama, tada se oko vas svjetlost sreće širi! Toliko da me već možete darovati ???

Ili: “Moja sreća je u djeci.” Porasla djeca, stvorili svoje obitelji, gnijezdo savili, a majčica stalno bdije nad njima, miješa se, vrijeđa što je otišla u drugi plan. Zašto? Zato što sam s djecom i ja otišla, jer me je ona od početka u njih smjestila. A kako se sada osjeća, bez te sreće? Zato i kažem – prava sreća ne smije ovisiti ni od koga …

Još govore: “Ne bi bilo sreće, da nesreća nije pomogla.”Ali, o čemu to vi ljudi? Zašto se trebate obavezno ciglom po glavi lupiti, da bi shvatili, da je to bila sreća, bila je, a vi je niste primjetili?

Ne ljutite se što prigovaram, već sam vas upozorila da mi je dogorjelo: Bolje poslušajte, svoju sreću uvidite, što je korisno i primite k znanju.

Kad bi samo znali, koliko često ja stojim uz uzglavlje, kada čovjek već odlazi, a suze naviru! Tek tada shvaća, da je to bila ona – sreća, događa se da je previdio, nije vidio, nije primijetio!

Evo penje se čovjek na planinu, na sami vrh, penje se, zadihan, prsti krvlju obliveni. A zbog čega? Da bi se popeo na vrh i osjetio sreću! Pa, za mene, to je sretan trenutak! Polet duše! A onda, ipak će morati ponovno ići. Da se spusti da bi se ponovo popeo. Vječna potraga za srećom … A nikada vam nije palo na pamet, ljudi, da dok se negdje penjete, ja sam vam iza leđa, u ruksaku! Ili džepu. Ili samo letim blizu, šapućući: “Stani, prijatelju! Pogledaj sa svih strana! Ja sam ovdje, tvoja sreća.”. Ali, to – malo tko čuje …

Otkriću vam svoju glavnu tajnu: Ja sam vezana za vrijeme. Nema me u prošlosti – to su samo sretne slike. I u budućnosti me nema – to su samo slatki snovi. Ja sam uvijek u sadašnjosti!

Jeste li čuli pjesmu: “Postoji samo tren, za njega se drži”? Evo, ovo je upravo o meni! Svaki vaš trenutak je sreća. Naravno, ako u tom trenutku niste otišli u prošlost ili budućnost.

Zbog prošlosti obično žale, zbog budućnosti – brinu. A tamo gdje je žaljenje ili briga, ja ne živim – mi nismo kompatibilni, što se tu može!

Evo što ću vam reći! Ako čitate sada ovo moje pismo – onda imate oči i one vide. Zar to nije sreća? Ako ste slijepi, a netko vam je pročitao pismo naglas – znači da imate prijatelja! Kakva sreća!

Disati, hodati, voljeti, gledati, osjetiti i mirisati – da, sve je to sreća! Žuto lišće poletjelo – ljepota, sreća! Snijeg pao na zemlju – svijetlo, čisto, sreća! Potoci potekli, trava nikla – zar to nije sreća? A kada su jagode i gljive porasle i u rijeci se može kupati – to je baš uživanje!

Samo vas jedno molim, ljudi: ne držite se za mene! Ne hvatajte me za krila! Ja se krećem, letim! Ako me lišite ljeta, ja ću se pretvoriti u uspomenu.

Kao taj osušeni list, koji je vaša baka 1968. godine donijela iz Jevpatorja. Naravno, on dušu raduje, ali kada je to bilo! Bolje se prisjetite: “Sretni sati se ne gledaju!”. A zašto? Jer je u njihovom svakom trenutku – sreća, zašto bi gledali na sat?

Nema ni prošlosti, ni budućnosti u njima, postoji samo trenutak!

Uopće, obraćam se vama, ljudi: Pustite me unutra, umorila sam se od lutanja po svijetu bez doma. Pustite da živimo po zakonu: “Čovjek je sam vlasnik svoje sreće!”. Ja samo o tome i sanjam, da nekome dođem i da ga usrećim do kraja života. Samo se zaustavite na trenutak, zaustavite svoj vječni bijeg, pogledajte uokolo – i odmah ćete me vidjeti.

Ako želite, kažite o meni vašim prijateljima, onima koji su vam posebno dragi. Neka i oni čuju moj očajnički krik! Vi ćete učiniti dobro djelo, a oni će se razveseliti. A onda, gledaš, osluškuješ, promatraš … i mene na kraju primjetiš.

Neka bude sreća sa svima nama!

Autor: Irina Konstantinova Semin za elfikarussian.ru

Prijevod: Beba Mur

Komentari 2

moraš se , ako želiš komentirati
mygift
mygiftprije 6 mjeseci

Sreča ne - postoji. Čovjek se mora debelo namučiti i krvavo se pomučiti - da bi jednog dana osjetio taj kratki period ČISTE sreče. Čovjek sam stvara svoju SREČU. Sve drugo je slučajnost....

Mima_H
Mima_Hprije 6 mjeseci

Hmm, nestaško moj slatki.. znaš li, da vedrina uma nas najneposrednije usrećuje.. sreća nije u događajima.. ona ovisi o plimama i osekama uma.. razvijanje vedrine u sebi valjalo bi staviti ispred svih težnji.. svatko od nas ima mogućnost da izmjeni mnoštvo uslovljenih faktora koji utiču na nas još od našeg rođenja i tako utiče na svoju sreću.. balansiranjem između "premalo" i "previše" dolazimo u balans sa prirodom i sa samim sobom.. svi mi posjedujemo tu mogućnost da budemo istinski sretni i ono što nas dijeli od te istinske sreće smo uglavnom mi sami. :))

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se