★ ★ Pomalo nadmoćno, ušao si u moj život ★ ★

16. travanj 2016 ob 19:46 | 122

U vremenu bez početka i kraja gdje satkan je cijeli ljudski vijek, smještene su bile moje želje. Vrijeme, stiješnjeno u djelić između neba i zemlje, vrvjelo je željama. I tu negdje, zapravo u nigdje, jer vrijeme je čudan smisao nečeg što ne postoji, živjela sam nepotpun život. U toj gužvi želja, u neosvijetljenom dijelu vremena, tiha i usporena koraka, kretala se strast... ostvariva, pomalo slatko podvučena pod epitelom se dala naslutiti, ali ne i vidjeti.
Pomalo nadmoćno, ušao si u moj život, jer osjetio si tu strast i da se ne branim, ali znao si da nisam se slučajno našla na tvom putu... pomogao si mi da je otkrijem sama, to je i bio smisao igre u kojoj se uspostavio naš odnos. A sada mi zajedno pletemo misli što putuju s nama u odnosu na svijet.
U noći našeg naglog ljeta rekao si mi da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja. A onda sam došla ja ruku punih žutih leptiriča koje si ti jedne noći oslobodio iz okova. Zrak je mirisao na kišu, a ja sam tražila oslobođenje ne znajući da sam u vlastitim lancima godinama prolazila pored ljepote ne dodirnuvši je. Sad srce pamti tvoj nježni pogled pun strasti, tijelo se sjeća tvog dodira na mokroj koži. Što oku vidljivo nije dodir tek naslutit da u srcu živo kuca, glasnije nego stari zidni sat. Ukrotio si moje suze u zavičaju tuge, moje note urezao u svoje partiture.U tvojim rukama osjetih ostatke djeteta u sebi i postade mi jasno da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, godinama nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami. Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Sva moja proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama. Toliko toga se rađalo oko mene, bez mene, do zadnjeg ljeta kada sam u dubini tvog imena vidjela kako nestaje uzaludnost, osjetila povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu. Pamtim misli koje lutaše umom. Blaženstva tvog lica, osmjeha tvog. U naručju tvome osjetih kako miriše ljubav.
Iznenađena zorom poslije sparne noći ponavljah tvoje ime kao da je izmišljeno samo za mene. Ugledah, nakon dugo vremena, sliku mog opuštenog lica u zdencu povjerenja. Urezana sunčanim strijelicama u koru tvoga glasa osjetih kako toplina odleđuje zaleđenu rijeku mojih ruku. Progledah dlanovima, vidjeh kako se plamen ognjila žudnje preobražava u plamene jezike tvoje muškosti. Šaputao si, ne guši krik poljupcima, pusti glas... neka misle da rađamo se... neka misle da umiremo, udahni me do dna... ja sam dio tebe… zauvijek. Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih ne otvorenih pupoljaka. U tvom zagrljaju konačno oslobodih strasnu ženu u meni. Vrijeme u zrncima pijeska prolazi kroz sat, a vjetar svakoj stopi otpuhat će trag, samo naša ljubav u svakom vremenu ostaje ista, ona stvara putove kroz pjesme, tragove duge ostavlja u nama... tim bojama stvoren je naš svijet. Božiju odredbu ne zaboravljam... stvaranje para za ljubav koju on spušta... na dar između tebe i mene. I u vječnosti da ljubim te.

Tek danas mnogo godina kasnije razumijem, doista razumijem Antićev stih,

"Važno je možda i to da znamo
čovjek je željen - tek ako želi
i ako cijelog sebe damo
tek tada možemo biti cijeli..."

slika 2051931

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se