★ ★ Sve ovisi isključivo o nama ★ ★

20. svibanj 2015 ob 01:23 | 36
Postoje dva puta, istinski i isprazni... koji ćemo odabrati ovisi isključivo o nama samima.
Voljela bih znati... da li će ikad prestati mržnja, svađe, razna spletkarenja, ratovi?... pomisao na sve to u meni izaziva jad. Imam osjećaj da sam stalno pod povećalom, da mi se svaka ispisana riječ okrene nekoliko puta ne bi li se tu našla neka skrivena zavjera. Neki uporno kopaju po ispisanim riječima dok ne nađu mane pa mi ih kače na nos i kao da uživaju u tome... nemate pametnijeg posla?
Ma znate što? Izuzetno "volim i cijenim" te virtualne anonimce koji znaju sve. Ne samo da sve znaju, nego znaju sve detalje, kada, kako, s kim, s čim, zbog čega. Znaju tolike detalje o tuđim životima da vjerojatno ni onaj čiji je to život sam ne zna toliko o sebi i svom životu. To su talenti samo takvi s totalno krivim radnim mjestom. Mislim da bi se nekakva detektivska agencija usrećila upravo s takvim personalom. Konačno bi bio otkriven njihov talent, spojili bi ugodno s korisnim. Stekli bi slavu, bogatstvo, ovako trunu bezizražajno i bakću se sami sa sobom pretačući iz šupljeg u prazno s ekipom istomišljenika i inih dokoličara.
Život im prolazi kao pijesak kroz prste. Jadni, niti ne primjećuju da su živi. Nema s njima dubine u komunikaciji, nema one topline, sve je tako šuplje i površno. Njihovi životi su jednostavno savršeni, oni su nepogrešivi, jedino je njihovo razmišljanje ispravno i točno, sve drugo je budalaština. Svatko tko drugačije gleda na svijet je čudan, manje vrijedan, jer nije kao ONI.
Borba, do samog kraja, verbalna borba, uvjeravanje, nadmudrivanje, argumentiranje, ajmo tko je jači, tko je bolji. Ponekad i ne mislim da su to ljudi koji ispod ljušture imaju osjećaje, ponekad pomislim da su to samo strojevi koji marširaju po zacrtanom putu, ni lijevo, ni desno, samo ravno, jer jedino je tako ispravno... ponekad mi ih je iskreno žao gledajući ih kako se koprcaju u vlastitoj kaljuži.
Lako je biti bez razumijevanja za tuđe patnje, za sve one loše stvari koje se svakodnevno događaju oko nas, za nemar, za nasilje, najlakše je biti indiferentan prema beskrupuloznom društvu u koje se pretvaramo, prema siromaštvu, ratovima, neizlječivim bolestima koje pogađaju i mnogu djecu, najlakše je bez imalo empatije promatrati nepravde, neodgovornost, egoizam i bešćutnost.
Prečesto mi se čini da sam kao kroz neki vremenski stroj, doputovala u vrijeme u kojem se ne snalazim najbolje. Empatija, mislim da je ta riječ izgubila svaki smisao, kao i razumijevanje, tolerancija, brižnost, povjerenje, a da ne govorimo o ljubavi. Šta bi rekao Lennon, kada ga slušam kao da slušam bajku. Ja sam sanjar, uvijek bila i vjerojatno ću biti, idealista-utopista koja beskompromisno vjeruje u razumijevanje, suosjećanje, brigu za čovjeka, odgovornost, ljubav i neki bolji svijet.
Živim tako, u skladu sa svojim načelima i izabirem istinski put, ali istovremeno i puno ljepši, inspirativniji, osjećajniji i odgovorniji put, odgovorniji prema drugim ljudima, ali i prema sebi. Put poštovanja drugog čovjeka ali i sebe. Biram vjeru u život i u dobrotu u čovjeku, ali biram i ljutnju prema nepravdi, jer da se ne ljutim značilo bi da se slažem s njom.
Trebali bi svi ponekad zastati, u tišini razmisliti, da li smo još ljudi u svoj svojoj biti ili smo otupili i sa potpunom ravnodušnošću promatramo svijet oko sebe. Mislim da ravnodušnost nikako nije pozitivna kategorija, nismo stvoreni da budemo ravnodušni.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se