★ ★ Vrijedi pokušati ★ ★

05. travanj 2016 ob 10:10 | 89
Noć se širi nebom, oko mene nepoznata lica, zatvaram oči i uranjam u neki drugi svijet. Gdje sam? Jesam li u svijetu, kojeg pokreću novac i seks, izbrisali ljubav i napravili od nje trik za jedan dan?
Netko u pozadini stavlja glazbu-subliminarnu, bogatu skrivenim nahođenjima, dok pravi DJ trlja ruke, iza te pozadine. Netko uporno žmiri i pleše svoj hipno-ritam, ne tražeći izlaz iz mraka, niti vrata u slučaju nužde. Koja nužda? Mi samo poznamo nuždu koja nas potjera u mjesto gdje svi idu pješke.
Neki plešu u zanosu, obuzeti svojim ružičastim lećama na zjenama. "Pustite nas da otplešemo kako nam sviraju, zašto bi mijenjali plesne korake? Baš nam je lijepo uz sve što su nam usadili u um. Ne treba nam revolucija. Evolucija je dostigla svoj vrhunac, pretvorivši nas iz majmuna u čovjeka. Šta će nam više? Majmuni su još u džunglama, mi smo u dvorcima svoje ponositosti".
Dok se majmuni tiho smijulje, ljudi su smrtno ozbiljni. I zbog sve te bijede i tuge u kojoj se nalazi većina, a moja mekoća snažno reagira. Zbog svih tih brojki na Zavodu i svake starice i starca koje susrećem svakodnevno dok prolazim gradom. I mnogi koji ne spavaju noćima, već zbrajaju i oduzimaju, dok djeca spavaju. Pa se pitaju kako dočekati kraj mjeseca. I sva ta djeca koja žive život ispred ekrana, izolirana u nekim svojim pričama.
U kojem to okrutnom svijetu živimo? Kud ide ovaj svijet? Tko su ti ljudi oko nas što nam stalno nešto papre i prodaju pod cvijeće? I može li se takvo stanje uopće popraviti? Što predosjećam? A srce lupa, osnaženo ponosom i kao da kaže: Nedaj se!... zadrži svoj entuzijazam.
Ništa veliko se ne postiže bez entuzijazma. Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede. Gdje je nestala mudrost? Da li je uopće postojala? Svi smo mi s vremena na vrijeme, ljudi, neljudi, mudri i podli, ranjivi i ubojice riječi, ništavila koja nestaju u vremenu prolaznosti.
Upaljena svijeća lije voštane suze, padaju sjene i stvaraju privid života u životu, koji je slijed smrti i preporoda. Pa neka, jer su se najveće sreće rađale iz patnje i očajanja. Ali, lako je reći, to treba i moći... danas to ne mogu. Kakvo me to ništavilo obuzima? Kakva je to nemoć, tuga, ljutnja, razočaranje? Što sam očekivala od ljudskih bića? Nagradu? Ne, nema nagrade... samo bič, znoj i suze. To si dobila za sve misli napisane! Gledam u upaljenu svijeću, u smrznute voštane suze i zlatni sjaj upakiran u uzdah. Što sam to tako ružno učinila da izazvah bijes meni nepoznatih ljudi. Pokrenuše lavinu prostota i postadoše tužna većina, koja uništava sve lijepo, sve ljudsko, sve božansko, a budi mržnju, jad i očajanje. I zbog sve te ravnodušnosti koju nalazim u svakom pogledu... gdje god da pođem.
Ponašala sam se prema drugima onako kako sam željela da se drugi prema meni ponašaju. Ako smo svi mi slike i prilike jedni drugih, ako imamo ista osjećanja, iste nade, iste strahove, iste greške. Zašto nam krv nije ista? Zašto se neki pjene, a drugi su božanski mirni. Od kuda u čovjeku toliko kletvi? Toliko mržnje ? Toliko nepovjerenja i iskrivljenih misli. Znači, imamo Bilderbergovce, imamo ljude na vlasti, u medijima, u poslu s lijekovima, hranom, u svim zapravo segmentima života koji slušaju i provode odluke Bilderbergovaca, sve povlači jedno drugo. Gledamo iz dana u dan kako nam sve propada i kako ljudi na vlasti ne rade ništa pozitivno u korist naroda. Zašto svojim neuspijehom, žele umanjiti tuđe uspijehe? Svojom nesrećom uništavaju tuđu sreću, toplu misao u potoke slanih suza. I sve hladnoće ljudi koji postaju ledenog srca. Što to bješe svoje/voljno življenje? Manjina je shvatila bit većine.
Manimo sve teorije zavjere, politiku, što bi bilo kad ne bi bilo. S jedne strane, ciljano se manipulira, s druge strane, ciljano se eskivira. Dok jedni namještaju, drugi bježe od odgovornosti- koja se zove: Imati muda. Dok jedni malo po malo, ljudima oduzimaju sve što se može oduzeti- od dostojanstva, do fizičkih stvari, drugi/baš me briga meni dobro/ se povlače u svoje puževe kućice. I sline i plaču, kako je teško živjeti u takvom okruženju. Novi svjetski poredak se perfidno, mic po mic, dovlači pred vrata plesne dvorane, gdje će spremni vratari jednom širom otvoriti vrata. I tko će ih dočekati? Oni koji bez muda traže siguran i dobar odnos. Analni najviše. Za takav muda ne trebaju. Samo spremna usta koja će uglavnom biti zatvorena, jer će biti puna organa. Naravno, konstruiranog za dugu i dobru zabavu. Da li uopće može manjina, koja ima muda, išta učiniti, protiv mase koja pleše kako je naučena? Može! Držeći svoje svjetlo dok mrak ne odustane. Kako? Čuvajući svoj poklon od pamtivijeka, koji se zove: sloboda volje. Jedino to se ciljano i želi oduzeti.
Kada nemaš svoju volju, nisi više svoj, a nisi ni božji. Zapravo, postaješ biće, koje gubi dušu, a time i kontakt sa nebom. Monstruozni planovi evoluiranog zla, pokušavaju sve, da nam ukradu-nas. Da li svi nosimo svoje granice sa sobom, pa ih kršimo zbog nešto nježnosti i slatkog očekivanja, pomiješanog sa razbijanjem samoće ili ih preskačemo i prodajemo se jeftino zbog onoga što naivno i dječje nazivamo ljubav?
Pokušala sam se jednako smješiti i prijatelju i neprijatelju, pronaći u svima nešto lijepo, što ću cijeniti i čemu ću se diviti i u svima pokrenuti tu iskonsku čežnju za slobodom. Demoni su zavladali svijetom, sunce je prestalo sjati, grobari riječi kopaju rake da ljepotu skriju što dublje, da nikada ne ugleda svjetlost dana. Idem naprijed, gledam, pratim, pokušavam govoriti kad netko želi poslušati, ali većinom riječi odlaze u prazno.
Pokušavam sve svoje preostale nesavršenosti, zaboraviti, i okrenuti se od sebe, nečem drugom. nekome drugom... vrijeme je došlo da zaboravim osobne frustracije i konačno sve svoje snage ulijem u zajedničku, kolektivnu svijest, koja se bori protiv kradljivaca duše. Mnogi se čude mojoj spremnosti i odlučnosti da učinim nešto važno za druge. Ne gledajući svoju osobnu korist. A moja najveća korist, radost i ohrabrenje će biti vidjeti radost na licima onih izboranih lica, koja prolaze svoju tešku bitku.
I moja radost je što osjećam to kao svoj poziv. Svoju viziju da svijet oko mene, učinim možda bar za tračak sunca, svijetlijim i ljepšim mjestom.
Drago kamenje se ne može izbrusiti bez trenja, a čovjek se ne može usavršiti bez iskušenja. U životu ništa nije slučajno, ako se nadamo da će se nešto slučajno dogoditi, nikuda nećemo stići. Možda mi sutra na nebu zasja šarena duga i ljepša misao oslobodi dušu tužnih trzaja, možda zli demoni prestanu spuštati prazne kante u prazan bunar.Možda bi trebali krenuti od malih stvari, npr. paziti na ponašanje prema ljudima koji nas okružuju. Ako uspijem u tome, osjećat ću se ispunjeno i bogato. I to ne može zamijeniti niti povelika svota u novčaniku.
Dragi moji, od srca vam svima želim ostvarenje vaših vizija, želim vam hrabrost i odlučnost u vašim namjerama i snovima, mnogo radosti i velike vreće smijeha. Želim vam srca puna ljubavi i lijep život, unatoč ovim teškim vremenima. I usudite se! Zaista vrijedi pokušati.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se