Priča o jednoj ljubavi

29. srpanj 2013 ob 13:19 | 106
Godine su protekle u jednome dahu. Marko i Marija ostajali su zajedno bez obzira na vjetrove čija je snaga katkada orkanski ljuljala same temelje njihove veze i ponekad prijetila potpunim uništenjem. I uvijek je Marko bio taj koji je usmjeravao brod njihove ljubavi ka zvijezdi sjećanja na prvi pogled što je i dalje gorio u njegovim grudima, stalan, jak i bezvremenski neprolazan. Mala duša u Marku osjećala je da nastupa drugi dio pakta koji je sklopila u dalekim vremenima bez sjećanja i kroz maglu svakodnevnog života slala je markovu umu potihe, jedva primjetne signale koje on nikada nije želio, niti htio prihvatiti. Marija je postajala daleka, nikada do kraja otuđena, vjerojatno rubom duše svjesna pakta iz prošlosti, ali konstantno usmjerena na probleme i koncentrirana na stvari koje ih razdvajaju. Brod je krenuo u samo jednom, ali sigurnom smjeru potpunog brodoloma. Marko je bio očajan, rastrgnut između čudne želje da zadrži Mariju bez obzira na sve i osjećaja da će tu želju platiti najskupljom cijenom. Iako u samom tkanju bića svjestan dogovora među dušama, on je i dalje odbijao prihvatiti neumitno, boreći se bez daha za još jedan dan, još jedan dodir, još jednu bol. U iskustvu marijina sadašnjeg života ovo je bila još samo jedna veza, ne pretjerano različita od onih u prošlosti i onih u budućnosti, prolazna kao i svaki drugi oblik zajedničkog puta koji ljudi jedno kratko vrijeme djele, a onda odlaze u potpuno suprotnim smjerovima gubeći se zauvijek u nejasnim kutcima sjećanja. To je bilo iskustvo života koji je odabrala njena duša i ona je samo slijedila te putokaze neumitno odgurujući Marka sve dalje i dalje prema dogovoru ustrojenom izvan prostora i vremena. Radila je to potpuno nesvjesno, dajući sve manje i manje ljubavi koju je Marko prihvaćao poput ovisnika, sretan za još jednu kap koja pokriva samo dno čaše intenzivne sreće što ju je proživio u onih nekoliko sekundi prvoga susreta. Iako je znao da apsolutno svako biće u svemiru zaslužuje iskrenu ljubav bez predrasuda i potpuno predavanje, Marko je nastavio živjeti u nekom čudnom svijetu samozablude uvijek se tješeći da sve oluje prolaze kao i one što su ih nekada zajedno proživljavali iz sigurnosti malog, sigurnog i toplog stana. A onda se pobunio, počeo prebacivati Mariji da mu ne daje onoliko koliko zaslužuje, potpuno ljut i ogorčen spoznajom o neuzvraćenoj ljubavi. Naravno, Marija ga nije razumijela, melodija njenih osjećaja više nije bila savršena simfonija i ona je jednostavno htjela nastaviti dalje. I to, zadnje jutro, Marko je nespretno zavezivao već pokidane konce zajedničkog života, noseći Mariji buket cvijeća kao i uvijek kako je to činio svakog mjeseca svih tih proteklih godina. Dočekale su ga marijine suze i riječi odlaska izgovorene u brzini. Nestala je brzo kao i što je došla, ostavljajući Marka među zidovima očaja u koji se pretvorio stan iz kojeg je Marija netom prije odnijela sve svoje stvari. Do poslijednje sitnice. Snaga atomske eksplozije potpunog beznađa razorila je markovu dušu u tisuće sitnih djelića jednako neuhvatljivih i jednako bolnih. Sav život srušio se poput nesigurne kule karata odjekujući svojim hladnim padom u svakoj, izbezumljenoj stanici markova fizičkog tijela i svakoj neizrecivo teškoj misli. Mala duša u Marku spoznala je neopisivu bol. I ponovno i ponovno bivala ranjena na svaku marijinu hladnu riječ, a pogotovu kada mu je rekla da je ljubomoran na njenu diplomu. Krug se zatvorio, duša je spoznala savršenu sreću i savršenu tugu.
Dugo je vremena prošlo otada, Marko je snagom samo njemu svojstvenom gradio svoj novi život i svakim danom postajao osoba ispunjena spoznajom iskustva. Dugo je zamjerao Mariji na neuzvraćenoj ljubavi i iznenadnom, hladnom odlasku. Ponekad su ga očaj i ogorčenje vodili putevima koje nikada prije nije prepoznavao niti razumio kod drugih. Čak je jedno vrijeme hodao i hladnim stazama mržnje koje jednako uništavaju i mrzitelja i objekt njegove mržnje, zapravo svakog onog tko zapne u njihovo blato ljutnje i razočaranja koji razaraju energiju bića. Bio je u tunelu najdubljeg mraka ljudskih zamjeranja koji su mu dane pretvarali u tamni plašt bola koji je pulsirao u grudima. Tada, Marko je zastao, podigao glavu i napokon shvatio.Shvatio je da sada dublje spoznaje ljudske osjećaje i da je život nešto puno više od obične euforije, bilo pozitivne ili negativne. Shvatio je da ljubav treba i dobiti, ne ju samo bacati drugome u nadi da se sve mora vratiti istom mjerom, shvatio je da katkad uzvraćanje neće doći od iste osobe. Znao je da ljubav potpuno zaslužuje. Negdje duboko u srcu sjetio se pogodbe izrečene u životu prije života, a bol prihvatio kao kamen temeljac povratka sebi i novom učenju jer potraga za uvidom i istraživanjem tajnovitih puteva duhovnosti uvijek kreće nakon emocionalnih potresa. Duboko, u samom središtu svog bića, zahvalio je Mariji na tome. I Marko je naučio jednu od najvažnijih životnih lekcija, spoznao je nevjerojatnu snagu oprosta, onog čarobnog štapića kojim otpuštamo druge njihovim stazama ujedno oslobađajući sebe. Nevjerojatna je sloboda u činjenici da rješeni mržnje i ogorčenja možemo sagledati događaje širim očima, očima duše koja je došla na planet da bi sabrala iskustva i bogatija se vratila na mjesto postanka. Neznajući to logikom uma, markova duša napredovala je za spoznaju oprosta i ispunila svoju želju u vremenu prije vremena. Jednog sunčanog, proljetnog jutra, tiho je prošao kraj marijine kuće i uputio k njoj pogled pun topline.
- Zbogom ljubavi moja-rekao je dok su ga koraci odvodili sve dalje u nepoznatom i sada ponovno uzbudljivom smjeru-vidjet ćemo se jednom opet. Tamo, daleko među zvijezdama.
slika 1685490

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se