Čežnja u tihoj noći

12. listopad 2012 ob 07:54 | 27
Autobusni kolodvor, rano zimsko predvečerje, hladno je i ona trlja ruke jednu o drugu dok snijeg neumoljivo pada. Peron je pust i tih i sva su njena čula izoštrena. Čuje tihi lepet snježnih pahulja, čuje njihov pad i tiho zujanje usamljene svjetiljke koja baca žutu svjetlost u noćnu bjelinu. Tišinu večeri narušava samo slučajni prolaznik i njegove stope škripe pod debelim zimskim pokrivačem. Ostaje opet sama pogleda uprtog na ulaz kolodvora. Uši osluškuju svaki glasniji zvuk...zvuk koji nagovještava da će iza zavoja svakog časa prodrijeti parajuća svjetlost farova.
Nervozno skakuće po utabanom snijegu pod sobom ... ali ne od hladnoće ... jer nije hladno zimsko veče razlog što njeno tijelo pjeva svoju pjesmu, što njeno srce poskakuje u jednako ludom ritmu. Tijelo joj gori, srce izgara, misli se kovitlaju. Plave oči ne daju mira njenom postojanju sve dok ih bude dijelila i posljednja pahulja snijega. Osjeća njihov nemir i uzbuđenje, usplahirenost i sreću, nervozu i olakšanje.
Tu je! Osjeća vatru koja se približava! Osjeća pogled i ruke na sebi, osjeća snažan zagrljaj i poljubac na usnama. I ništa ne čuje sve dok ta dva srca zavijaju svoju ludu simfoniju ... sve dok tornado osjećaja ne smiri svoje vjetrove ... barem malo. Ne čuje riječi ... ne vidi njegov plavi pogled od suza ... guši se u sreći i olakšanju!

Iznenada ... farovi zasljepljuju njen pogled...
Konačno je tu!!!
... još samo trenutak do potpune sreće ...
i jedna suza otkotrlja se niz obraz ...

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se