Ole i Trufa

23. ožujak 2012 ob 12:07 | 2136
1.
Š uma je bila velika, gusta, puna svih vrsta listopadnog drveća. Bio je mjesec studeni. Obično je u to vrijeme godine hladno i dogodi se da čak ponekad i sniježi, ali ovaj studeni bio je relativno i topao. Noći su bile hladne i vjetrovite, ali čim bi sunce jutrom izašlo, postajalo bi toplije. Moglo bi se pomisliti da je ljeto kad ne bi čitava šuma bila posuta otpalim lišćem - žutim kao šafran, crvenim poput vina, a bilo ga je i zlaćanog, kao i satkanog od različitih boja. Kidala ga je kiša, vjetar, padalo bi danju, padalo bi noću - oblikujući debeli sag na šumskom podu. Iako su mu se sokovi isušili, lišće je još uvijek ispuštalo ugodan miris. Sunce ga je obasjavalo kroz napušteno, ali živo granje, a crvi i muhe, koje su nekako preživjele jesenske oluje, plazile su po njemu. Prostor ispod lišća pružao je tajna skrovišta zrikavcima, poljskim miševima i drugim bićima koja su tražila utočište u zemlji. Ptice - koje ne sele zimi u toplije krajeve nego ostaju kod kuće - poredale su se po golim udovima drveća. Među njima bili su vrapci - sićušne ptice, ali obdarene s mnogo hrabrosti i iskustva sakupljenog tisućama generacija. Skakutali su i živkali tražeći hranu što je šuma u to doba godine pruža. Mnogo, mnogo kukaca i crva poginulo je prošlih tjedana, ali nitko nije oplakivao njihovu sudbinu. Božja stvorenja znaju da je smrt samo oblik života. Dolaskom proljeća šuma će se ponovo ispuniti travkama, zelenim lišćem, procvalim granama i cvijećem. Ptice selice vratit će se iz dalekih zemalja i ponovno se nastaniti u svojim napuštenim gnijezdima. Pa ako je vjetar ili kiša oštetila gnijezdo, lako će ga popraviti.

2.
Na vrhu drveta koje je izgubilo sav svoj lisnati pokrov ostala su još samo - dva lista. Jednom je bilo ime Ole, a drugom Trufa. Ole i Trufa zajedno su visjeli na jednoj grančici. Kako bijahu na samom vrhu drveta, primali su mnogo sunčeva svjetla. Iz nekog posebnog razloga, koji Ole i Trufa nisu poznavali, preživješe sve kiše, sve hladne noći i vjetrove, još uvijek se držeći za vršak grančice. Tko zna razlog zašto jedan list pada a drugi ostaje? No, Ole i Trufa su vjerovali da odgovor leži u velikoj ljubavi što su je osjećali jedno za drugo. Ole je bio nešto veći od Trufe i nekoliko dana stariji, ali Trufa je bila ljepša i nježnija. Jedan list može malo učiniti za drugoga kada vjetar puše, kiša lijeva ili tuča počne padati. Dogodi se da i ljeti padne poneki list, a pogotovo se u u jesen i zimi ništa ne može učiniti. Ipak, Ole je hrabrio Trufu u svakoj prilici.

3.
Za vrijeme najgorih oluja, kada su gromovi treskali i munje sijevale, a vjetar kidao ne samo lišće nego i čitave grane, Ole je zaklinjao Trufu:
- Drži se, Trufa! Drži se svom snagom! Katkada, za vrijeme hladnih i burnih noći Trufa bi se po-
žalila:
- Moje je vrijeme došlo, Ole, ali ti se čvrsto drži!
- Zašto? - upitao bi Ole. - Bez tebe život mi je besmislen. Ako ti padneš, i ja ću pasti s tobom.
- Ne, Ole, nemoj to učiniti! Tako dugo koliko god list može ostati, ne smije otići...
- Sve ovisi o tome da li ti ostaješ sa mnom - odvrati Ole.
- Danju te promatram i divim se tvojoj ljepoti. Noću osjećam tvoj miris. Biti usamljen list na drvetu? Ne, nikada!
- Ole, tvoje su riječi tako slatke, ali nisu istinite - reče Trufa. - Ti znadeš vrlo dobro da više nisam lijepa. Pogledaj kako sam naborana. Svi su se moji sokovi isušili i stid me je pred pticama. Promatraju me s toliko sažaljenja! Ponekad mi se čini da mi se smiju gledajući me kako sam se smežurala. Ja sam izgubila sve, a jedino mi je još ostala
- ljubav za tebe.
- Zar to nije dosta? Od svih naših moći ljubav je najviša, najdivnija - reče Ole. - Tako dugo dok se međusobno volimo, mi ostajemo ovdje, i nikakav vjetar ni kiša ne mogu nas uništiti. Reći ću ti nešto, Trufa! Nikada te nisam toliko volio koliko te sada volim!
- Zašto, Ole? Zašto? Pa ja sam sva žuta.
- A tko kaže da je zelena boja lijepa, a žuta nije? Sve su one jednako lijepe.

4.
I dok je Ole govorio upravo te riječi, zbilo se ono čega se Trufa sve te mjesece pribojavala - podigao se vjetar i otkinuo Olu s grančice. Trufa je počela drhtati i treperiti, te se činilo da će se i ona uskoro otkinuti, ali - držala se čvrsto. Vidjela je kako Ole pada i njiše se zrakom, te ga poče zvati jezikom lišća: Ole! Vrati se! Ole! Ole! No prije nego što je i prestala dozivati, Ole je iščeznuo s vidika. Pomiješao se s ostalim lišćem na tlu, a Trufa je ostala sama na drvetu.

5.
Dok je još bio dan, Trufa je nekako uspjela izdržati svoju bol. Ali kada se smračilo, a hladna i prodorna kiša počela padati, utonula je u očaj. Nekako je počela osjećati da je za sve nevolje lišća krivo drvo, njegovo deblo i snažni udovi. Lišće je palo, ali je deblo ostalo visoko, krupno i čvrsto ukorijenjeno u tlu. Trufi se pričinilo nekom vrstom boga! U nekoliko mjeseci stablo bi se pokrilo lišćem, a zatim ga streslo sa sebe. Hranilo ga svojim sokom toliko dugo koliko mu se sviđalo, a zatim pustilo da umre od žeđi. Trufa je molila drvo da joj vrati njezinog Olu i da ponovno stvori ljeto, ali drvo nije marilo, niti je željelo mariti, za njezine molbe... Trufa nije vjerovala da noć može biti tako duga, tako tamna, tako studena. Govorila je Oli i očekivala odgovor, ali Ole je šutio ne dajući nikakva znaka o svojoj prisutnosti. Trufa se obrati drvetu:
- Budući da si mi uzeo Olu, uzmi i mene! Ali ni tu molbu drvo nije uslišalo.

6.
Nakon nekoliko časaka Trufa je zadrijemala. To nije bio san nego neko čudno klonuće. Trufa se probudila i na svoje veliko iznenađenje otkrila da više ne visi na drvetu. Vjetar ju je otpuhnuo dolje dok je spavala. Osjećala se drukčije nego što je to obično bivalo kad se budila na drvetu prilikom izlaska sunca. Sada su sve njezine bojazni i tjeskobe iščezle. Buđenje je donijelo sa sobom svijest koju nikada prije nije osjetila. Ona je sada znala da nije samo više list koji ovisi o svakom hiru vjetra, nego da je dio svemira. Ona nije više ni malena, ni slaba, ni prolazna, nego dio vječnosti. Pomoću neke tajanstvene sile Trufa je shvatila čudo svojih molekula, atoma, protona i elektrona - golemu energiju koju je predstavljala i čudesan plan kojega je bila dio. Odmah do nje ležao je Ole, i oni su se pozdravili s ljubavlju kakve nikada prije nisu bili svjesni. To nije bila ljubav koja bi ovisila o zgodi i prilici, nego ljubav koja je tako moćna i vječna kao što je i sam svemir. Sve ono čega su se bojali danima i noćima između travnja i studenog preokrenulo se da ne bude smrt nego spasenje. Naišao je povjetarac i podigao Olu i Trufu u zrak, i oni su lebdjeli blaženstvom poznatim samo onima koji su slobodni i sjedinjeni s vječnošću.
Isaac Bashevis Singer

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se