Pod sjenom mojih prstiju

23. ožujak 2012 ob 12:13 | 20
Plod mjesečeve šetnje lakoća je srebrne svjetlosti
što drhti poput srne i postupno zauzima tvoje tijelo,
a ti, slatkoćo moja, prevrćeš se u nagosti mog šapta,
i opijaš uzdasima dok ljubim krepost tvojih bedara .

Pod sjenom mojih prstiju sjatilo se dovoljno mjesečine,
pa sad mogu pouzdano nastaviti čudesnom slatkoćom,
mogu dohvatiti pojam neba, dozrijevati duboko u tebi,
mogu piti radost na izvoru tvojih pozlaćenih brežuljaka.

Ćutim kako čežnja obogaćuje sanjarenje mojih zagrljaja
i znajući da je sveto mjesto gdje nam se susreću pogledi,
uzimam svoj osmjeh i stavljam ga u naručje tvoga lica
neka zauvijek pjeva na sav glas u svjetlosti tvojih obraza.

A na obronke bijelih grudi spuštam moje srce neka sanja,
neka njegova strast zaroni u meko svjetlucanje tvoje kože,
a otkucaji, kao da nikada u tvoje tijelo neće sići, neka vrište,
jer samo je tako moguće ubrati svaki cvijet sa tvojih polja.

A tvoje cvijeće, mila moja, tvoje cvijeće posjeduje žudnju,
mirisi se iz njega očima piju, a boje počivaju u glasu daha,
i sve to predivno tvoje cvijeće okrećeš prema mom tijelu,
pa uz pomoć beskrajnog sanjanja duboko zalaziš u mene.

Tako se u stvari razliježeš nježnošću i pjevaš ritmom dodira,
da to postaje čista harmonija zanosa i ta tvoja neizrecivost,
ta tvoja ženstvenost, fantastična je sloboda mog postojanja,
oduzima mi razum, a moja čula nadahnuta tobom uživaju.
(Zal Kopp)

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se