Mirisat će Adamovi kesteni..

16. prosinac 2013 ob 09:19 | 48
Došao je k nama potpuno drugačiji..
Nisam ga prepoznala,onako skrusenog,izmorena lica i sa kapicom na glavi..
Samo sam prepoznala oči ,pune sjaja svjetle,kao stare lampe na žižak na pločnicima starih ulica..
Sinoć smo kolegica i ja našle vremena i saslušale jednu tužnu dirljivu priču ,njegovu priču..
Prava ljubav..
Ima suprugu koja je tesko bolesna i fizički i psihički i za koju on brine sve ove godine,nemaju djece..
Primjetila sam da na ruci ima prsten,rekao je da je to prsten njegove drage..
Mnogo je zabrinut gdje je ona i zaplakao je jer je zabrinut sto ce biti s njom i da li je u bolnici..
Mi smo saznali da je i ona na internom odjelum,te smo mu ekli ,da se utješi..
On je pak svejedno plakao,rekavši da više ništa nije siguran,da ju je stavio u domjer više nije mogao,nisu ga ruke htjele da sluze..
Nije mogao više da ju nosi u kadu i da ju kupa,.,da joj pere kosu..više nije mogao da kao prije kuha i da u parku peče kestene..
Ovo je priča o čovjeku s kestenima..
Čovjeku kraj kojega sam toliko puta prošla a da nisam ni zastala..
Čovjeku koji je stajao u našem parku,svake jeseni,na jednom ćoškiću koji vodi prema placu..
Mirisali su kesteni,dom je padalo lišće i počinjale prve kiše..
Mirisali su kesteni ,kada su ulicama prolazili šareni kišobrani...
Mirisali su kesteni,kada su svi negdje žurili,a on je stajao tamo na tome ćošku i vrijedno pripremao svoju peć,ploče i vreće sa kestenima..
Čudan je život,neponovljiv i neoprostiv,najveći je mudrac i sudac svima nama..
A bolest je nažalost nekada jedina pravda za pravedne i jedina kazna za nedaće..
Možda sam mogla barem jednom stati kraj njega..i kupiti kestene..
Mozda sam jednom mogla i pogledat dublje u njegove oči,vidjeti zaista njegovo lice,koje je bilo izmučeno i onda,možda isto kao sada..
Mogla sam možda,ali tada nisam i sada mi je žao..
Našla sam ga tamo gdje ne želim naći nikoga tko je dobar i drag,nikoga tko e kroz zivot patnik i žrtva tužne sudbine..
na odjelu gdje honicima miriše bolest i smrt i gdje nema drugog izlaza nego samo prolaz prema zemlji crnjoj od noći..
Naš adam možda će izaći i na bolja vrata,vrata izlaza bolnice..
više nego ikada bih voljela da se to dogodi i da baš bude on tajk koji se neće k nama vratiti u bolnicu...
Sigurna sam da ću uvjek kada budem prolazila našim parkom,čak i kada njega ne bude,mirisati na tome ćošku kesteni..
Adamovi kesteni...

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se