Voliš li pse?

27. studeni 2013 ob 23:56 | 32
Vidjala sam ujutro..Sa osmjehom koji je postojao negdje u kutu usana..
Darovan negdje nekome u njegovim mislima,a da nije bio ni svjestan da ga daruje i ljudima oko sebe...
Šetao je psa negdje uvjek tu oko Maksimira,prije sedam ujutro..
Čak i neznam koja je to pasmina bila,ali bi mozda u magli sjećanja ili nekoga zamišljanja mogla napisati da je to bio neki haski..
Predvidjet cu tu sitnicu da pojma nemam kakvog psa ima i onako tipično tinjedžerski(sto mi nije u skladu s godinama uopće) okrivit cu njegov osmjeh,njegov pogled jer je u tome i bio bit..
Što je imao tako divan pogled..pun neke vedrine..topline,..posebnosti..
Nešto što netko drugi možda zaista i ne bi uočio..
Ali ja sam ga vidjala eto skoro svako jutro...
Prolazili smo tako jedno mimo drugog,dva stranca,neznanca u jednom milijunskom gradu...
Igra slučaja me nanjela na neki društveni portal..
Mnogo zanimljivih ljudi,mnogo dopisivanja,razne teme i rasprave o svemu sto čini jedan svakodnevni život..
A onda sam baš tu naletjela na njega..
I rječ po rječ,info po info..skužim..da to je on,čovjek sa psom..
To je on,jutarnji osmjeh..moj Vedran koji se ustvari zove Željko..
Samo što ja nisam bila ja..
Bila sam netko drugi na tom portalu..
Netko tko ima samo nick iza kojeg se skriva kao i svi i piše anonimno..
A on je bio on,samo Željko..
I jedno malo pitanje na početku ostalo u glavi..voliš li pse??
Tako nekako je počela naša komunikacija,priznala sam mu da sam ga sretala putem na posao..
Pitao se kako mogu biti sigurna da je bas to,ipak ujutro mnogo ljudi šeta pse,idu na posao,žure,jure..
Ali ja sam ga uvjeravala da je zaista to bio on..(poslao mi svoju sliku emailom).
Ali nisam bila hrabra da se predstavim tko sam,što sam,gdje to točno radim kad a eto setnem tako rano ujutro..
Ostala sam iluzija do kraja..
On je ostao Željko,do kraja..
Kada sam shvatila da mi scve više otkriva sebe,da je jako drag ,pristupačan
i da je netko s kim bih nekad davno sigurno se upoznala ,rado družila,netko koga bih vrlo lako možda i zavoljela...
Ja sam rekla sama sebi stop..
I nestala bez traga..
Kukavički,bez rječi..
Prošlo je mnogo vremena od tad..
Više ne prolazim Maksimirom na posao..
Više se ne pitam kao nekad ,skoro će sedam,da li će proći..
Ali uvjerena sam da sigurno postoji barem još jedna,ako ne i više žena ,koje su zamjetile njega,sa tim osmjehom u očima..

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se