Umoran sam...

30. kolovoz 2010 ob 00:58 | 66
Neispavan od nesuvislih misli, ne mogu se ni
Maknut, ne da mi se ništa taknut, osjećam se
Tužno, pucam po pola, a bol gola, nije mi do
Smijeha, dosta mi je grijeha, imam želje i
Potrebe, ali to nikoga ne jebe!

Čemu to pokazivati, kada nema svrhe,
Dajem se maksimalno, izbacuju me analno,
Nisam to zaslužio, da me lome kao kariku
Koja im je pri ruci, uvijek sam na muci,
Danas i više, a kao da je jučer bilo bolje!

Ne mogu si pomoći, samo odmoći, suzama
Natopiti oči, da svi drugi likuju,
Da mi se podsmjehuju!

Tražim to jebeno zrnce ljubavi, one iskrene,
Čiste pa sam se umorio od traženja, gušim se
U tuđim hirovima, novinskim pirovima, u tuđem
Inatu, u svom blatu, ali ne znam drugačije,
Ne znam biti drugi, sve je uzalud,
Svaki trud, svaki usud!

Svaka misao besmisao postaje, a ja znam samo
Voljeti, onako djetinje, naivno, nevino, iskreno
I do boli, do boli, da me toliko zaboli,
A nisam to zaslužio!

Nisam zaslužio biti sam, da mi koraci krivo
Bježe, da ispadnem iz ravnoteže, da mi svaku
Misao laž ubija, a ja bih je radio kupio, otkupio,
Samo kada bih znao koliko košta ona?

Putom sam se negdje zagubio, uvijek sam
Uzaludno ljubio pa se sada vrtim u krug
Kao lud, bez budućnosti, bez mogućnosti
Da nekim novim krenem, da sve bacim,
Odbacim od sebe! Plašim se da na nekom
Novom zavoju, ponovno ne izletim,
Sletim u provaliju!

Dođe mi da sve pošaljem bestraga, da nestanem
Bez traga, i krenem bilo gdje, u bilo kojem
Smjeru, do neke luke pa makar mi i posljednja
Bila, samo da nisam tu na raskrižju svoga jada,
Uzaludnih nada!

Ne da mi se, ponovno prolaziti nešto staro
Kao da je novo, nemam snage, umoran sam
Od obećanog sutra, od nekog novog jutra,
Od onih ispraznih riječi; bit će bolje,
Samo malo više vjere i volje, a mene to kolje!
Ne mogu više!

Ja sam stvoren za ljubav kao i svako biće
A ne za neke isprazne bajke i priče, umoran
Sam od držanja uspravno a pogrbljen sam
Odavno, od života i svih sramota koje mi
Naniješe namjerno ili nehotice, a ja boram li
Boram lice, svakom borom zapisujem,
Ispisujem i posrćem, rušim se, umaram!

Ne želim više da se pretvaram, pun
Neispunjenih želja, lažnih obećanja,
Bez veselja, dana prošlih i dana koji dolaze isti!
Nema smisla, ne znam dalje, bolje!

Volio bih da me Ona nastoji razuvjeriti,
Koja će me dignuti, pomoći bez suvišnih riječi,
Koja će moje snove učiniti snovima ljepšim!

Polako nestaje onaj dio mene, sretan, bezbrižan,
Siguran, dio mene željnog zagrljaja a ne zraka,
Ionako ga ima previše!

Ne osjećam više ništa, ni ne sjećam se više ništa,
Sve mi se srušilo, malo mi još treba da se
Srušim i ja! Dođe mi da bježim, da bježim,
Glavom bez obzira, samo kad bih znao gdje…
slika

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se