Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

pismo

27. veljača 2009 ob 15:42 | 263
Nema zvijezda vecras
Osim onih u sjecanju.
Ipak, koliko ima mjesta sjecanju
U ovjesenom pojasu meke kise.

Ima cak dovoljno mjesta
Za pisma majke moje majke
Elizabeth,
Koja su dugo bila utisnuta
U jedan ugao naseg krova
I koja su smedja i mekana
I sklona topljenju poput snijega.

Kroz velicinu takvog prostora
Koraci moraju biti otmjeni.
Sve visi na nevidljivoj bijeloj kosi.
Trese se poput brezinih krosnji na zraku.

I upitah se:

"Jesu li tvoji prsti dovoljno dugi da sviraju
Na starim tipkama sto ne odjekuju:
Je li tisina dovoljno snazna
Da vrati glazbu na njezin izvor
I natrag do tebe
Kao i opet do nje?"

Ipak vodio bih svoju baku za ruku,
Kroz veci dio onoga sto ne bi razumjela;
I tako posrcem. A kisa i dalje pada po krovu
Zvuceci kao njezni sazalni osmjeh.

Komentari 2

moraš se , ako želiš komentirati
haiku
haikuprije 8 godina

Prekrasna pjesma,pravi si umjetnik.Odmah bih ti zapisala tri petice.MA šta tri?ZAključila bih ti pet za kraj godine

ninananica
ninananicaprije 8 godina

Lijepo...

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se