Đurin Mali

03. srpanj 2011 ob 19:56 | 83
Ima nešto egzistencijalno tužno, gotovo promašeno, kad čovjek dospije do četrdesetih, a poznaju ga isključivo po ocu, kao što se događa tajniku ZAMP-a Antunu Tomislavu Šabanu.
- To je Đurin Mali – već godinama govore za Tomislava Antuna Šabana. Govorili su mu to i kad je imao, deset, i kad je imao dvadeset, i kad je imao trideset, i sad kad ima četrdeset. Kao da je to jedino njegovo vrijedno postignuće. To, da bude Đurin Mali. A Tomislav Antun želi da ga ljudi shvaćaju ozbiljno. Kao kompozitora. Kao personu. I svaki put kad ga svedu na ono elementarno, fundamentalno - “Đurin Mali“, dođe mu da vrisne, cikne od muke.

I doista, Đuro Šaban, veliki kajkavski pjesnik i skladatelj, pravnik, publicist, direktor Animafesta, čovjek čije nas melodije prate doslovce od rođenja, koji je dugo djelovao i pod umjetničkim pseudonimom Jura Stubičanec, ostavio je neizbrisiv pečat u kulturnoj povijesti Zagorja, Zagreba, Hrvatske. Njegove pjesme, poput Angeluša, Mi smo tu navek, Međimurje zeleno, toliko su duboko utkane u naše sjećanje da ih doživljavamo kao narodne pjesme. I dok pjesmice njegovog sina ne zna nitko, Đuro Šaban je bio najnagrađivaniji i najizvođeniji kajkavski tekstopisac svih vremena. Kad kažem “svih vremena“, onda to ne kažem tek tako, metaforički već doslovce. Svih Vremena.

Kao relativno anonimni glazbeni autor Đurin Mali je pokušao naći svoje mjesto u hrvatskoj glazbi, a kako mu za glazbu baš i nisu marili, okušao se kao poreznik, kroz udrugu za zaštitu glazbenih autorskih prava – popularni ZAMP. Kako Hrvati tradicionalno zaziru od poreznika, Đurin Mali je shvatio da bi kroz tu moć temeljenu na strahu različitih organizatora koncerata, vlasnika elektroničkih medija i sl. mogao odlično iskoristiti. Ono, po principu – ako mi organiziraš koncert za moju “glazbu“ ja ću ti dati popust na porez. Da se kojim slučajem šef porezne uprave odluči baviti slikarstvom, vjerujte, svi bi hrvatski porezni obveznici navalili na kupovanje njegovih slika.

Sasvim je druga stvar, kakve su kvalifikacije jednog Tomislava Antuna Šabana, Đurinog Malog, za profesionalno bavljenje autorskim pravima. Za razliku od oca koji je bio briljantan pravnik, jedan od najboljih studenata zagrebačkog Pravnog fakulteta 1953., čovjeka koji je zajedno s Perom Zlatarem upravljao Studijem, najtiražnijim tjednikom u povijesti jugoistočne Europe, koji je bio direktor Likuma, koji se autorskim pravima profesionalno kao pravnik bavio 20-ak godina, Đurin Mali nema nikakvih stručnih kvalifikacija. Tata pravnik se ne računa. Formalno on o autorskim pravima ne zna ništa više od svoje čistačice.

U sustavu zaštite autorskih prava kojom rukovodi Đurin Mali, osoba koja nije odslušala ni najbezvezniji seminar na kolegiju iz Autorskih prava i koja je u tu problematiku savršeno neupućena, prikraćeni su upravo hrvatski glazbenici. Upućeni tvrde kako nema teoretske šanse da hrvatskom glazbeniku pripadne zarađena autorska naknada. Kako? Evo, primjerice, pravnici koji servisiraju sustav ZAMP-a odnesu trećinu ubranih naknada. Drugu trećinu pokupe raznorazne stručne službe, nekakvi časopisi koje nitko živ ne čita, humanitarni koncerti koji se masno naplaćuju, putovanja dužnosnika. Preostaje trećina se također ne dijeli po popularnosti glazbe i po broju izvođenja. A ne. Oni su smislili “ključeve“ po kojima jedna vrst glazbe, deset puta nepopularnija, vrijedi deset puta više od popularne. I obrnuto. Po takvim kriterijima čak je i Đurin Mali postao uspješan kompozitor. Ali, unatoč svemu, publika ne priznaje te njihove alkemijske postupke. Za njih, ili si glazbenik, ili nisi. Ili si autor, ili si ipak samo – Đurin Mali.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se