Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

more, mareta......

06. kolovoz 2013 ob 13:36 | 42
.....Pružio joj je sliku, zarolanu i povezanu širokom
svilenom vrpcom.
“Nešto što si željela oduvijek” – rekao je.
Prihvatila je poklon, ali ga nije odmotala, nije
ga pogledala. Nije rekla ni - hvala, samo ga je
odložila posred stola. Između dvije poluprazne
čaše. Dozvolila si je tu nepristojnost, pomislio
je on, kao da je znala da unutra nije ništa ni
manje ni više od njihovog vremena koje bi,
zaustavljeno, trebalo završiti na njezinom zidu.
Može li on reći, čak u tišini samog sebe da nije
plaćao otkupninu za duboki udah? Jutros u
galeriji, u naletu velikodušnosti prema njoj, tako
je tada mislio, potpisao je čekove koje će potajno
morati otplaćivati mjesecima. Kao podsjetnik na
ostatke ničega u nekim budućim danima.
“Nisam sigurna da ti znaš što ja želim” – rekla je
sa osmijehom, jer su sjedili u restoranu.
Njezine usne su se i dalje smiješile, ali njezin
pogled mu se učinio ukočen i hladan, pa je okrenuo
glavu i zagledao se kroz zamagljen prozor. U kišu
koja nije prestajala padati. Njemu se sad sve više
činilo da je cijena bila previsoka pa se
predomislio i počeo se zanositi mišlju da će ona
ustati bez riječi od stola, uz ispriku da ide
napudrati nos i da se više neće vratiti. Učinila
je to jednom, pod jednom drugom kišom u jednom
drugom gradu i njemu je tada trebalo dva dana
potrage prije nego je shvatio da u hotelu više
nema njezinih stvari i da je otišla još te prve
večeri. Ali ove večeri koja je trebala biti
posljednja, ona je mirno sjedila bez najmanjeg
znaka namjere da mu olakša finale, dok se vrijeme
pretakalo novim dugim minutama, a ostaci vina u
čašama postajali sve kiseliji.
Poslije, nakon niza rečenica koje te večeri nisu
bile izrečene stajali su pod kišom, na titravom
šarenom svijetlu ulice. On je držao kišobran, ona
zarolanu sliku. Kapi su se cijedile preko
kišobrana poput kaveza koji ih je, nekim čudom,
držao još ovako zajedno. Bez dodira. Dok je na
slijepo tražila ključeve auta u torbici, on joj je
brižno ponudio da će pridržati sliku, ali ona je
samo odmahnula glavom. Izvukla je ključeve i
pobjedonosno zazveckala njima ispred njegovog
nosa.
“Ako želiš, ostavi mi je, ja ću je dati uramiti” –
rekao je nepromišljeno.
Pod zaigranom svjetlošću boja u kapima kiše ona je
samo na trenutak zaustavila otvaranje vrata svog
automobila, a zatim brzim pokretom ubacila sliku
na zadnje sjedalo i sjela za volan. Vrata su se
meko zatvorila i škljocnula negdje u njegovom
grlu. Dok je pogledom pratio stražnja svjetla
njenog automobila shvatio je da je ona cijelo
vrijeme znala. Trebati će mu ipak više od dva
dana, više nego pod nekom kišom nekog drugog
grada, da shvati da je ova večer bila posljednja,
a ne samo jedna u nizu zadnjih.
Na nekoj od mnogih ulica koje su vodile iz
njegovog života, na nekom semaforu, jednom od
mnogih pod kišom ove večeri, ona je na trenutak
izišla iz automobila i bacila sliku u kontejner...

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se