more...najviše je volio kišu...a ona glazbu...

27. siječanj 2014 ob 13:46 | 35
...Od svih prirodnih pojava, on je najviše volio
kišu. Ona je voljela glazbu kiše. On je volio
tamu. Ona je voljela nevidljivi plamen tame koji
se iskri zvijezdama. On je imao svoju violinu, ona
je imala svoj glas.
Sreli su se na mostu iznad rijeke sreće, života.
Promatrao je nemirnu površinu rijeke i glazbom
opisivao njihov tijek. Nešto je nedostajalo.. Jer,
kuda god da krene, ljudi neće razumjeti te note.
Naprosto zato jer nisu vidjeli kako izgleda rijeka
sreće, ljubavi.

Zamolio ju je , onako bez riječi, da zapjeva na tu
glazbu. I ona to i učini. Prostor se ispuni
zvucima . Rijeka poteče brže. Skladnije.

Prolazili su tako gradovima, šumama, poljima i
planinama. Kuda god bi prošli, on bi svirao o
onome što su vidjeli... On bi svirao o planinama,
ona pjevala o njihovoj ljepoti. On bi svirao o
nebu, ona pjevala o tome koliko je plavo.

Prolazili su tako godinama. Ljudi bi se
zaustavljali i slušali. Promatrali ih s nekakvim
tihim divljenjem i mirom.

Jednoga jutra, on uze njenu ruku...prisloni usne
na nju..i izgovori LJUBAVI MOJA...Činio je to
nebrojeno puta, no toga jutra je to zvučalo
drugačije...presretno, ispunjeno...

Cijelu je noć sjedio na onom istom mjestu, mostu
sreće, života. Sada je tu..čeka da se probudi i da
zapjeva... S prvim svjetlom zore on i
violina....došli su do njene postelje...u njeno
naručje...da bi tu i ostali...najmanje sedamnaest
vijekova.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se