Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

more....priča bez broja....

08. svibanj 2014 ob 09:34 | 68
...... sjedio je na njihovoj plaži sam ... rukama je obuhvatio koljena na koje je naslonio glavu i pogled utopio daleko na pučinu. Istu onu s koje se prije mjesec dana nasukao na ovo mjesto. I ostao.
Bilo je prohladno jer je sa sjevera puhao vjetar koji je usput potjerao sve one oblake koje su promatrali u igri i donosio neke olovne crne misli s planine ... nje nije bilo tamo. Bila je bolesna ... Kao za sreću bio je tamo jer nije želio da more vidi njihovu bol i poljuljane snove ... jer oni su jači od svega ... Još jednom za kraj pogledao je obzor pučine i samo šapnuo: 'Ne vraćam ti se više. Sad sam ovdje' ... Ustao je i krenuo kući skuhati joj čaj ....
... koraci su mu bili odmjereni, ponosni, usporeni i pažljivi. Kao da je želio milovati zemlju po kojoj hoda. Jutarnja studen grizla mu je obraze koji su postajali sve drveniji. Volio je taj osjećaj jer je znao kako lijepo umiva toplina prema kojoj je krenuo. Pokraj njega je prošao neki mali crni auto. Nije ni bitno koji. Bitno je samo da ga je sjetio na kapi kiše na prozoru suvozačkog mjesta one večeri kad ga je zadnji put vozila doma ... na njihov sjaj i blistavi trag koji su ostavljale na hladnom staklu dok su se slijevale ... kao da su slutile ... kao da su znale ... 'Ni prvi ni zadnji put, moja mila' ...
Život nam curi kroz prste kao voda... Nismo ni svjesni koliko brzo dok nam dlanovi ne ostanu potpuno suhi ...
...Bez nekog posebnog razloga i bez nekog posebnog povoda otići na neko mjesto gdje vrvi ljudima. Samo biti dio gomile, tog organizma koji živi za sebe po svojim nekim pravilima koje nekad ne možemo razumjeti. Al možemo razumjeti poglede onih koji su isto tako izgubljeni kao što sam i ja. Izgubljeni u toj masi znaju da baš ne pripadaju tu i da se neka pravila i metrike podesne za većinune odnose na njih. Prepoznaju se ti pogledi. Prepozanju se te riječi koje se pišu u virtuali. Prepoznaju se uzdasi na daljinu kada ti fali netko koga zapravo i ne poznaješ. Znam, otrcana fraza, ali svatko ovdje će priznati da je zapravo tako jer nitko ne živi s obje noge na zemlji. Barem na jednu sekundu. I u tim sekundama dodira duša odvijaju se čitavi životi u paralelnim svjetovima, priče s potpuno novim likovima i zapletima. Živi se nečiji tuđi život i uživa tuđa sreća. Ili trpi tuđa nesreća. Na javi ne vidimo taj svijet, ali u snovima sanjamo tuđe usne i osjećamo tuđi dah na licu ... Blagoslov ili prokletstvo, sve jedno je ... bez toga ne bi bili takvi kakvi jesmo ...
.....Noć je bila taman prešla polovinu. Sjedio je u kožnoj fotelji pokraj kreveta u kojem je ona spavala. Naga, prekrivena samo plahtom sanjala je neki svoj sretni san koji je otkrivao samo blagi osmjeh na njenom licu. On ju je promatrao mirno. Spokojno. Cigareta u pepeljari gorjela je zadnjim žarom i uskoro ce se ugasiti. Ustao je. Obučen. Prišao joj je, odmaknuo kosu s čela i poljubio je. 'Sretan rođendan, Ivana', šapnuo joj je na uho i pomilovao je po rasutoj kosi. Uspravio se, udahnuo njen miris kojim je disala soba i tiho izašao kroz vrata.... Po posljednji put....ipak....
Na drugoj strani grada, on je birao košulju. Imao je desetke košulja, ali jedna mu je bila draga. Bila je boje njenih očiju. Ne nosi kravate skoro pa nikad, ali večeras ju je stavio. Par puta ju je vezao, pa odvezivao, pa opet vezao samo da bi čvor izgledao što savršeniji. Zašto se muči s nečim što inače ne radi? Zato što ona to voli. Eto zato....
Ispod ogledala je uzeo najdraži parfem u ruku. Bio mu je drag puno prije nego što je nju upoznao, ali ispostavilo se da ga i ona voli. Nanio ga je na vrat i zapešća. Namjestio je frizuru i još jednom promotrio ima li kakvu mrljicu koju bi trebalo sakriti. Želio je večeras izgledati savršeno za nju....
Kraj prozora koji gleda prema zapadu bila je foteljica. Kraj foteljice bio je stolić. Na stoliću je bila upaljena svijeća i čaša sivog pinota....
Izišao je na terasu i zagledao se u istočno nebo. U ruci je imao ružu koju je kupio na povratku s posla.
'Dobra večer, Ivana', šapnuo je u ružu.
'Sweety ...', učinilo mu se...nježno izgovoreno
'Večeras si prelijepa', pomisli.
jedino je Mjesec vidio njegovu suzu.....
...a sve obaveze koje je imao i koje je jednostavno morao obaviti nisu mu dopuštale da misli na nju. … Uglavnom, s osmjehom je gasio zadnji word dokument jer je to značilo samo jedno: sad je slobodan … Otvorio winamp i natrpao ga klasikom … Stavio je slušalice, odvrnuo 'volume' i zatvorio oči.
… I tad mu se Ona vratila … njen miris, njen hod, njene zvrkaste zelene oči … njena kosa boje tamne čokolade … zvrkasta koliko i njen pogled … i u taj tren poželi nešto što mu je bezbroj kilometara daleko … poželio je provući svoje prste kroz njenu kosu da na njima ostane njen miris … poželio je utopiti se u njenom pogledu i više nikada ne izroniti … poželio je staviti svoje dlanove na njen trbuh i osjetiti njeno bilo da se njegovo uskladi s njenim … Ništa više na svijetu u tom trenu nije mu trebalo. Obliznuo je usne pri pomisli da ih prislanja na njen vrat … tako slatko, tako nježno, tako … svileno …

Otvorio je oči i prošapnuo: 'Dobrodošla natrag, Ivana' ….

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se