more...priča ide još...dio tri

27. ožujak 2014 ob 14:08 | 30
....Vjetrobransko staklo bilo je pošpricano kapima kiše dok
je gledao kroz njega. Pokreti brisača fino su se izharmonizirali
s njegovim bilom. Sivo nebo ocrtavalo je njegovu nutrinu dok je
slutio dane koji mu predstoje. Ne samo vikend nego još tri
dana kao Božja kazna, bez nje. Bez njenih poruka. Al i onako da je
i ostao, nje ne bi bilo jer, za razliku od njega, njoj su put u
Amsterdam najavili puno prije nego njemu, a ona je još jučer
otišla.

Anyway, u ovim trenucima poželio ju je više nego ikad. Želio
je vidjeti baš njeno lice prije prelaska granice na aerodromu
poput neke praznovjerne geste za sreću prije leta.

Nije bilo gužve na cesti i brzo je stigao do Plesa. Već po
rutini brzo je obavio i sve aerodromske formalnosti i u manje
od pola sata našao se u prostoru ispred 'gateova'. Sjeo je na
jednu od slobodnih stolica i tek tada osjetio onu pravu
samoću.
'Kaj sad?', pomislio je jer mu je let za München imao raspored
tek za nešto vise od pol sata. I tada mu osmjeh podigne usne.
Sjetio se je kako su jednom pričali bas o tome kak bi bilo da
se slučajno sretnu bas na tom mjestu. Čak su dogovarali i
znak raspoznavanja; bolje reci, prepoznavanja. Al k vragu, danas
nije ponio sombrero. Sjedio je i tipkao neku igricu na ipaqu kad je
pored njega u stolicu sletjela žena tamno smeđe kose koja ju
taj dan bas i nije slušala. A ona je nešto očito slušala
jer je imala slušalice u ušima. Pogledala je na sat i puhnula
pomalo razočarano kad je shvatila da je došla čak 20 minuta
ranije. Stavila je torbu na krilo i iz manjeg pretinca vadila
neku knjigu. Nije mu mogla proći nezapaženo jer je tik do
njega iz korica knjige koju je vadila ispala karta za let i
rasula se. Sagnuo se da je pokupi u isti tren kad i ona, ali
ruke su mu bile duže. Uzeo je karte s poda i nije mu moglo
ostati nezamijećeno ime na karti. Ivana. Samo se osmjehnuo jer
to ga ime zadnjih tjedana očito stalno prati. 'Ispalo Vam je',
rekao je ljubazno pružajući joj kartu.
'Hvala, niste trebali', odgovorila je i pogledala ga veselo svojim zelenim okama. 'Je
li dosta slučajnosti za jedan dan?', pomislio je. I bas u taj
tren pogled mu se zalijepio za korice knjige: Alessandro Baricco
'Ocean more'. Noge su mu se odsjekle. 'Izgleda da ne.' 'Kaj
sad?!', gotovo u panici viknuo je u sebi. Ona nije obraćala
pažnju na njega nego je čitala knjigu od mjesta gdje je
zadnji put stala. 'Oprostite, sto čitate, ako smijem znati?', pomalo
nespretno je izgovorio. Zapravo, pitanje mu je izletjelo, ali
dok je postao toga svjestan, ona ga je već gledala svojim
zelenim okama. 'Baricca. Ocean more. Jeste čitali?', pitala ga
je. Njen glas mu je zvonio u usima kao najljepša muzika i
trebalo mu je par trenutaka da slozi jednostavan odgovor. 'Ne
još. Al prije par dana sam pročitao Svilu. Čarobna je.' U
tom trenu su oboje zastali. Riječi koje su izgovarali nisu bile
više u njihovom vlasništvu. Žalili bi za izgubljenim
trenutkom da su ostali nijemi. 'Službeno ili privatno
putujete?', prva je prekinula tišinu. 'Službeno. Vi?' 'Isto.
Trebala sam ići jučer, ali nešto mi se zakompliciralo.'
Tišina je trajala nekoliko trenutaka. 'Ja sam Ivana', rekla je
i pružila ruku. 'Znam. Ja sam ...' 'Znam', prekinula ga je.
Dlanovi su im se spojili u stisak koji je za njih značio mnogo
vise od običnog upoznavanja. Taj tren za njih je trajao cijelu
vječnost u očima koje su otkrivale sve sto su prošli tjedni
skrivali. I tko zna koliko bi se tako dugo upoznavali da ih
nije prekinuo poziv za njen let. 'Moram ići', rekla je pomalo
razočarano. 'Čuvaj se', rekao joj je kao nikome do tad.
'Budem. I ti isto. Čujemo se.', rekla je i produžila prema
izlazu. Dok je izlazila, još se jednom okrenula i osmjehnula,
a potom je ušla u autobus.....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se