more...priča koja postoji....1. dio

27. ožujak 2014 ob 13:17 | 31
....Dan je bio sparan. Odlučio je nakon posla
uputiti se prema gradu, pogledati za neke
kravate i još prolunjati dućanima kao iz dosade. Brzo
je obavio što je trebao jer je točno znao što
treba kupiti. Kao i uvijek. Ne voli
premišljanja na licu mjesta jer to je po njemu znak slabog
karaktera. 'Nema dobrog i lošeg poteza.',
uvijek kaže. 'Samo ono što učiniš ili ne učiniš.
Nema premišljanja.' Kako u životu, tako i u
šopingu. Anyway, kako je bio žedan, odlučio se
za jednu od štekata koje se nalaze u
Bogovićevoj....
Ušao je i sjeo za neki stol iznutra. Ne voli
nikad sjediti baš na ulici i biti izložen
pogledima prolaznika koji mu zavide na piću kojima si
pokušava olakšati muke. Konobarica je prišla
i ljubazno ga upitala što želi popiti. Naručio
je kao i obično kavu s hladnim mlijekom jer
još danas ima traume od vrućeg capuccina koji ga je
gadno ozlijedio na poslu prije par godina. Tko
se jednom o mlijeko opeče, taj i u jogurt puše.
Promatrao je prolaznike...zapravo prolaznice kak
to lepo pjeva Hegedušić u Starim dečkima iz
kafića... zavaljen u svoju fotelju lupkajući
prstom po naslonu za ruku.
Odjednom, osjeti nagli udar susjedne fotelje o
njegovu. 'Oprostite', rekao je ženski glas.
'Ništa ništa', već uobičajeno mu je
izletjelo i primakao je svoju fotelju bliže stolu. Nije
se osvrtao. Nije ga interesiralo tko mu je omeo
pažnju u 'promatračkoj misiji u Bogovićevoj'.

Uskoro je stigla i kava. To mu je već bila tko
zna koja kava taj dan, ali nije fora u kavi nego
u ceremoniji ispijanja kave na nekoj terasi u
središtu grada. Stresao je smeđi šećer
(smeđa je vrečica) u šalicu i promiješao.
Prinoseći šalicu ustima shvatio je da ga konobarica baš i
nije najozbiljnije shvatila kad je naglasio da
želi hladno mlijeko. Dakle, morao je malo
pričekati s otpijanjem prvog gutljaja. Da bar
ima novine ili neke dokumente koje mora
pročitati.
Nije mu se dalo vaditi ni laptop ni ipaq, nego
je samo nastavio promatrati prolaznike....
prolaznice:-)))....
Jedino što mu je 'remetilo' njegovo
dokoličarenje bila su dva ženska glasa za
stolom iza njega...ugodna morao je priznati....čak
jedan koji..kao da je znao... I vjerojatno ne bi ni
obratio pozornost na njihov razgovor da onaj
glas koji mu je drmnuo fotelju nije rekao: 'Početkom
tjedna je bio na službenom, ali mi je svejedno
svako jutro poslao poruku ...' Zaintrigirao ga
je njihov razgovor jer mu se učinilo simpatično
kako je to rekla ... onako kroz blagi osmjeh,
pomalo sramežljiv...možda je čak i
pocrvenila... I on se osmjehnuo jer je i on
želji za dopisivanjem...
.. slao svako jutro sms s već
njoj poznatim sadržajem kojeg nije želio mijenjati...onaj o
usnama što pobjegnu i dodirnu joj vrat... Ne bi
možda dalje ni slušao razgovor da nije rekla,
kroz onaj osmjeh sa štihom radosti, ali malo
tiši, povjerljiviji... svojoj prijateljici:
'Vidiš zašto mu pišem, zašto počekam da svi
odu..da ostanem sama...da se pronađem u
njegovim mislima i zašto se osjetim kao..klinka...i
zašto zapravo volim da me osvaja..iako mu
govorim da je još daleko..iako i nije ..baš!?' Protrnuo je
kad je to čuo. Šalica koju je držao u ruci
skoro mu je ispala jer je osjetio kako polako, ali
sigurno gubi osjećaj za ravnotežu. Dok je još imao
malo pribranosti, odložio je šalicu na
tanjurić i prekrio oči podupirući se o naslon fotelje.
'Je li moguće?', pomislio je. 'Od svih terasa, baš
na moju. Od svih stolova, baš do mog...
Dlanovi su mu se znojili i brisao ih je o
naslone fotelje.
Vrat mu se počeo kočiti ne dopuštajući mu da
se okrene i pogleda je. Okrenuo je glavu koliko
je mogao da ne bude previše očito i duboko je
udahnuo miris njenog parfema....jeli samo
parfema...miris žene...punim plućima... Imao
ju je u ušima, imao ju je sada u ..sebi...., ali
nije je mogao imati u očima … Ustati i prići
joj za njega u tom trenutku bilo je ravno skoku
s Hotela Dubrovnik. To nije bila opcija. Umjesto
toga odlučio je samo sjediti i slušati. Ne
prisluškivati jer nije slušao o čemu priča.
Samo je slušao njen glas, njen smijeh, sve
zvukove koje je proizvodila. Čak i gutljaj
pića koje je pila … Vrijeme je letjelo, a njen glas
mu je zvonio u ušima. Izgledao je kao opijen i
kao netko kome bi bilo bolje da pozovu hitnu jer
mu je srce lupalo 100 na sat … Odjednom, pita
je prijateljica: 'Hoćemo još jednu ili idemo?'
'Ne', odgovorila je. 'Moram još nekaj obaviti,
a onda ću vidjeti da li ima kaj novo na porukama
za nju dopisivati se želi... ...!? Govoreći to
ustala je i opet ga malo foteljom odgurnula. Ovaj put ga je
čak
svojim bedrom odgurnula o rame navaljeno na
naslon fotelje …
'Oprostite', ponovila je. Al' on nije
rekao ništa. Samo se okrenuo, pogledao je u
oke..ma prizao je sebi...i u usne..i grudi i
guzu..i ruke..., nasmiješio se.
Prelijepo...izgovorio je za sebe...Molim, rekli
ste nešto...dodirnuo ga njen glas...!
Da...prelijepi ste...okuražio se...
Hvala...izustila je...nasmijala se...i on bi se
okladio u život...pocrvenila je...
Uhvatila prijateljicu pod ruku..koja ga je isto
pogledala sa zanimanjem..odlazeći u..sparinu
grada...
Par minuta nakon njih i on je ustao, platio i
otišao doma napisati na poruke...samo
za nju... prije nego ona opet navrati...za
dopisivanje....onako..iz znatiželje...

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se