more...priča šesta....

07. travanj 2014 ob 14:45 | 44
...Žamor, zveckanje pribora za jelo i povremeni zvon čaša
pri nazdravljanju ispunjavalo je dvoranu punu usiljeno nasmješenih
lica koja su bila tamo samo iz koristi. Svečane večere i
domjenci su obično takvi. Bilo da se radi o otvorenju izložbe
nekog umjetnika ili čistom impresioniranju mušterija neke
tvrtke ... sve je isto ... Kad odeš na jedan, kao da si ih
vidio sve ... razlika je možda samo u par detalja na švedskom
stolu ... i u dva lica ... A tu večer njihove oči su se
susrele mali milijun puta ... Nakon drugog više ništa nije
bilo slučajno. Trebalo je izgledati tako, barem ... jer nisu
bili sami ... a oni s kojima su došli znali su prepoznati te
poglede ...

Prvi put ju je primjetio dok je nasmješeno razgovarala s
jednim od domaćina. Njeno vješto koketiranje iskričavim pogledom i
sitnim gestama koje je radila rukama svakome bi bile ugodno
društvo. Nije ju poznavao i nije imao pojma zašto je i ona
tamo. Samo je bio grozno ljubomoran na osobu s kojom je
razgovarala. I odjednom, kao pozvana nekim glasom s druge
strane dvorane, pogledala je u njegovom pravcu. Prvi sudar pogleda
trajao je za dijelić sekunde duže nego je to pristojno u
slučajevima kad se sretnu dva stranca, ali su shvatili da
zapravo i nisu stranci. Oboje su sakrili svoje poglede duboko
svaki na svoju stranu da ne bi nadglasali galamu koja ih je
okruživala. To je bio prvi put ....

Iako je imala nekoliko razgovora za obaviti, cijelu večer ga
je tražila pogledom po dvorani, kao što svjetionik baca svjetlo
u noći. 'Nije valjda već otišao', pomislila je. I tu sekundu u
njen vidokrug ušao je on udaljen petnaestak metara s čašom
vina u ruci i umjetno nabačenim osmjehom u razgovoru s jednim
mlađim kolegom. Poznavali su se od prije, ali vidljivo je bilo
da mu i nije ugodno u njegovom društvu jer mu je pogled svako
malo bježao prema vratima dvorane. Promatrala je njegovo lice
i pogled koji je upućivao sugovorniku. Promatrala ga je dok je
slušao što mu ima za reći i kako je prije svakog odgovora
stao na sekundu i skoro uvijek istom gestom započinjao svoj
odgovor. Možda malo dosadno, ali to bi njoj bilo dovoljno. I u
tren kad se izvukao iz društva koje ga je opterećivalo,
pogledao je prema njenim okama ... i one su sjajile u gomili
...
Gotovo je stavio ruku preko očiju da ne bi oslijepio, ali nije
mogao ... nije želio propustiti nešto što možda više nikad
neće vidjeti .... To je bio drugi put ...

Svečane večere i domjenci mogu biti iscrpljujući, pogotovo
kada dođete s 'obavezom' da ostanete duže nego što sigurno
planirate ili vam se hoće samo da ne bi uvrijedili domaćina.
Zato i postoje stolice na takvim događanjima. Da se barem malo
prikrate muke. Sjedili su svaki na svojoj strani dvorane, a
njihove pratnje bile su zabavljene razgovorima koji ih nisu
zanimali ... Društvo se prorijedilo i u sredini dvorane je
nastao slobodni prostor. Otvoren prostor da pogledi mogu proći
neometano, da se mogu vidjeti ne privlačeći pažnju s
istezanjem vrata. On na jednoj strani dvorane, ona na drugoj
.... i tih desetak metara koji su ih dijelili bili su jednako
dugi kao i kilometri. Jer što bi rekli ljudi oko njih da su
taj tren ustali i krenuli oboje prema centru kao plesnom podiju i
zaplesali na muziku koju su samo oni čuli u svojim glavama ...
nije bilo važno ništa ... samo to da je ona željela njegove
ruke na svojim leđima, a on njen dah na svojim usnama ... u
mislima ih nitko ne vidi ... u mislima su sami ... u mislima i
pogledima ne mogu skinuti ruke jedno s drugog ... u mislima tu
večer pripadaju samo jedno drugome ...

Domjenci se obično gase polako poput svijeće. I ljudi samo
polako nestaju iz dvorane. Jedino njih dvoje ne želi prijeći
prag ... ne žele napustiti svoj san ...

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se