Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

Zaboravljeni prijelazi – promatram dakle jesam

11. srpanj 2015 ob 23:50 | 87
Život često obilježavaju neki događaji koji se kada se događaju čine kao normalan tijek stvari i nekako sasvim neprimjetno ostanu zaboravljeni, zakopani negdje u dubinama naše svijesti kao relikti nekih zamagljenih snova i nestvarnih halucinacija, kao neka nedohvatna područja i vremena koja pripadaju nekom drugom životu. Rodimo se i ne sjećamo se toga. Krenemo u vrtić, školu, srednju, fakultet, posao, obitelj, starost. Život proleti neprimjetno. Vrijeme nemilosrdno melje i mrvi, sitni i odnosi sa sobom, sve što mu se nađe na putu. Vrijeme je kao crna rupa koja usisava i proždire i sve vodi svome kraju. Pa opet s druge strane moglo bi se reći da je vrijeme jedna subjektivna iluzija stvarnosti. Iluzija da se nešto nekad događa ako se događa tj. ako se ne ponavlja, jer u kojem smislu promatrati ponavljanje stvarnosti kao neko događanje. Bitak, samo postojanje, predstavlja događanje, a ponavljanje tog događanja bi vrijeme kao vrijeme zatvaralo u jedan zatvoreni krug koji bi sam po sebi bio beskonačna konačnost. Beskonačno kruženje istog. Beskonačno ponavljanje ciklusa u prirodi. Priroda je sama po sebi beskonačna konačnost. Tek sa čovjekom nastupila je mogućnost prirode da po čovjeku, s čovjekom i u čovjeku postane beskonačnom.
Čovjek kao čuvar bitka, kao njegov zapisničar tj. kao onaj koji sam bitak doživljava kao vrijeme putem same svoje svijesti i sposobnosti pamćenja stvara bitak i vrijeme. Bez svijesti nema ničega. Tok svijesti u sebi grabi stalno za novim dok pokušava održati ono staro. I zato svijest nastoji slagati novo na staro. Time staro i dalje živi u novome samo kao zaboravljeni prijelaz, kao sjena onog novog, a i to novo kao novo gubi svoj novitet i pretvara se u već viđeno. Djeci su sve stvari nove. Djeca gledaju sve stvari novim očima dok im se te stvari koje gledaju ne zalijepe za oči i dok ne počnu gledati ostale stvari kroz već viđeno. To već viđeno naziva se iskustvo, a iskustvo predstavlja proces sazrijevanja. Sazrijevanje time kroz iskustvo sve više i više gubi sposobnost za novinu, za novost jer sve novo dolazi obučeno u staro odijelo. U odijelo našeg iskustva. Odijelo iskustva nas sprječava da vidimo stvari onako kako nam se one daju, kao bezvremena novost, kao fenomen bitka u njegovoj manifestaciji, bitka oslobođenog od vremena. Bitka po sebi. Zato i ne pamtimo stvari koje stalno ponavljamo. Nije li to apsurdno. Imaš naviku zaključati vrata svaki puta i to činiš bez razmišljanja i obraćanja pažnje, bez da pamtiš da si baš to učinio pa se kasnije pitaš jesi li zaključao vrata, ne sjećaš se a znaš da jesi jer uvijek zaključaš. Te stvari postale su naša podsvijest. Naša podsvijest kao ono što se nalazi izvan obzora, izvan horizonta događaja. Te stvari postale su sjena, iluzija stvarnosti. Naše subjektivne stvarnosti. Zaboravljeni prijelazi. Što više ponavljaš nešto to više znaš dok na kraju ne izgubiš svijest o tome da ponavljaš i znaš.
Ali ako bitak doživljavamo većinom kao vrijeme i to vrijeme kao pamćenje, kako onda može biti bitak bez vremena, tj. oslobođen od vremena. U našim životima postoje zasigurno neki trenuci koje su jedinstveni i neponovljivi i koje ćemo pamtiti čitavog života. Naravno da su se ti trenuci dogodili u određenom vremenu, ali ti trenuci nisu ostali samljeveni, prožvakani i usitnjeni, proždrti od strane vremena nego su se ti trenuci izdigli iz vremena i zahvatili u samu vječnost naše osobe, u vječnost onoga što nas definira onakvima kakvi jesmo. Bitak po sebi je vrijeme kao vječnost. Što znači vrijeme kao vječnost? Nije li vječnost suprotna vremenu? Kako se može spojiti vrijeme i vječnost, jer vrijeme se određuje po svojim granicama dok vječnost nema granice? Vrijeme kao vječnost ne znači ništa drugo doli vječni trenutak. To je trenutak koji i dalje traje kao što uzrok traje u svojim posljedicama. To je događaj koji transcendira iskustvo. Bitak, tj. događanje po posredovanju iskustva, vremensko događanje je beskonačna konačnost, zatvoreni krug i iluzija, sjena stvarnosti. Bitak je val, tok, i sinkronicitet. To je svedogađanje i sveprožimanje. To je jedinstvo svih suprotnosti u svojoj totalnosti.
Suprotnosti su iluzije koje svojim poništavanjem jedna u drugu konstituiraju stvarnost kakvu poznajemo. Noć prelazi u dan i dan u noć. A taj prijelaz, taj sumrak stvarnosti predstavlja dubinu postojanja.
Ući u sumrak vlastitog postojanja. Izdići se iznad suprotnosti noći i dana znači uništiti iluziju i vrijeme. Znači ponovno se roditi i ponovno gledati svijet očima djeteta. Znači postati homo novus. Novi čovjek koji je otvoren za novinu stvarnosti koja mu se daje.
Potrebno je napraviti prijelaz, prijeći prijeko tako što ćemo sami postati prijelazom. Naša svijest mora postati prijelaz. Zaboravljeni prijelaz. Prijelaz zaborava vremena. U tom prijelazu u sebi samima, u tom zaboravu prelazeći ukinut ćemo sve naše vlastite suprotnosti, sve naše vlastite iluzije. I tek u tom zaboravu sebe sjetit ćemo se sebe. Sjetit ćemo se tko mi uistinu jesmo. Jer Mi uistinu Jesmo. Tako da zaboraviti sebe ne znači ništa drugo nego upravo sjetiti se sebe. Biti svjestan sebe kao Sebe po sebi neposredno. To ne znači biti pun sebe. Upravo suprotno. Da bi netko mogao biti neposredno svjestan sebe mora samog sebe isprazniti od svih sadržaja spoznaje i jednostavno postojati čak i bez ikakvih misli o samom sebi. Ovdje se transcendira svako mišljenje i događanje, svako vrijeme i iluzija i ulazi se u dimenziju promatranja vječnog bitka. Ulazi se u vječnu sadašnjost i istovremenost. Ulazi se u kontinuum.
Prijelaz tako označava promjenu stanja našeg vlastitog uma koji prestaje biti um kao onaj koji misli i transformira se u kontinuum kao onaj koji promatra u vječnoj sadašnjosti i istovremenosti. Mišljenje je ono što od bitka stvara vrijeme. Promatranje od njega stvara vječnost. Mišljenje stvara ponavljanje iskustva. Promatranje stvara istovremenost. Mišljenje stvara um. Promatranje stvara kontinuum.
Priječi prijeko tako znači promatrati i dopustiti bitku da bude primijećen, dopustiti mu da nas zahvati, da nam prijeđe prijeko u susret. To u konačnici znači susresti samog sebe i promatrajući spoznati sebe. Promatranjem spoznati znači postati ono što se promatra. Promatrati znači postojati. To bi u konačnici značilo ne, mislim dakle jesam, jer mišljenje samo u sebi stvara razlike, suprotnosti, vrijeme, prolaznost, promjenjivost i iluziju, ono samo sebe pobija, već motrim, promatram dakle jesam.

Komentari 3

moraš se , ako želiš komentirati
Altera
Alteraprije 1 godinu

Ovo vazi za situacije koje mi nazivamo problemima, ali to su samo situacije i naravno treba se izdignuti iznad situacije i promatrati sta se desava bez ucescaiD-a u sve to. dakle, samo BITI, jer mi u biti JESMO :)

Altera
Alteraprije 1 godinu

i tek postanemo MI kad odbacimo ID ukratko, trazeci sustinu nalazimo je u sebi, tamo je oduvek i bila.
Ali sta dusa zna, ona oduvek zna, ali je njena potreba iskusiti sve, biti sve, probati sve .. *BEZ ZGRAZAVANJA MOLIM, U UNIVERZUMU JE SVE DOZVOLJENO)
da sazna sta nije, jer mi jednostavno jesmo a da bi znali sta to jesmo, moramo iskusiti sve sto nismo :) krug koji pocinje rodjenjem a zavrsava se smrcu naziva se ZIVOT kako pocinje, tako se i gasi a u toj kruznici svatko od nas dodje u jenom trenutku do saznanja upravo ovoga o kojemu pises :)

rusert13
rusert13prije 1 godinu

ovo je odlično, ali je njena potreba iskusiti sve, biti sve, probati sve- Bog Sve u Svemu, Neograničeno stvara Ograničeno i samo postaje Ograničeno da bi Ograničeno postalo Neograničeno i u tom zajedništvu spoznaje i doživljava Sebe

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se