LEDENA KRALJICA

16. siječanj 2016 ob 19:50 | 28
Led...Okovao me. Osjećam to svaki put kad pogledam u neke oči, kad pročitam poruku od nekog potpuno nevažnog ko nije trebao da pomisli na mene. Osjećam to u svakom uzdahu koji me kida dok se borim za vazduh. Osjećam kako se borim za svjetlost dana, da nekako isplivam iz tame u kojoj su me ostavili. Potpuno samu, slomljenu, iznenada... Kad sam se najviše nadala, dok sam zaljubljeno gledala u nebo sa najvisočijeg vrha, riječima su me bacili na dno... Da pokušam sastaviti komade koji su se rasuli, da pokušam spojiti ovu dušu iscijepanu. Nisam sigurna da li ću opet osjetiti sunce na mom obrazu, ili sjaj u očima... da li ću se opet onako đavolski nasmijesiti dok mi srce lupa a noge klecaju dok koračam ka jednom susretu. Nisam sigurna da li ću ikad više moći voljeti kao nekad.
Eto, priznala sam... Ne znam kako i otkud mi hrabrost. Možda zato jer sam jednostavno prestala vjerovati u čuda, u zimski san da ću možda nekad sunce dočekati u zagrljaju nekog kog volim svim srcem i dušom... ili onim što se nekad tako zvalo. Ne želim probuditi ničije sažaljenje, kritike, neke lažne osmijehe i želje. Samo želim priznati sebi da još ne mogu da se oporavim od šoka, da još ne mogu da povjerujem da sam ovako hladna, kao nikad. Bila sam povrijeđena, mnogo puta, i ja sam ostavljala i ja sam povrijeđivala, možda me kazna stiže za sve to. Posle toliko poraza u životu, nadala sam da ću makar jednom uspjeti da zadržim zvijezdanu paršinu na dlanu, da ću bar jednom u životu dotaći dugu. Koja ironija... ili patetika... i jedno i drugo. Eto zašto sam prestala željeti, vjerovati u snove, u ljubav, u bajke i zvijezde padalice. Eto zašto sam toliko samokritična i zašto moram pronaći mane svemu i svakome.
Ne tražim ja mnogo. Možda se vrijeme promijenilo, možda ni ja nisam ista, možda ni moji snovi nisu realni, želje možda nestvarne... ali ne tražim mnogo. Možda nikad neću biti voljena kao nekad, možda nikad neću ponovo osjetiti žar kao nekada. Nisam sigurna... Ponekad mi je žao što je ona stara ja okamenila i što je srce postalo nebitna stvar a ljubav nepoznata riječ u rečniku. Ponekad mi je žao što sve radim mehanički i bez osjećaja i što ne umijem da uživam kao nekad. Radujem se ja, i smijem se i sve je sjajno i super, ali... fali mi ona nit u grudima, ono parče sna koje su mi otrgli iz ruku jer nisam bila dovoljno snažna da ga zadržim. Fali mi onaj osmijeh koji je znao da pomjeri planine i koji je odisao iskrenošću. Ovaj danas je samo plastika i grubi pokusaj da se uklopim u sredinu koja me nervira. Al` kad dođem među ova četiri zida, sve maske padaju i ostajem ja, ogoljena u mraku, usamljena i prepadnuta da će mi opet neko slomiti srce ako ga pustim i blizu. Jer tako je to sa tugom i bolom, uvijek se vraćaju, nikako da odu...
I ne treba mi niko da mi kaže kako će se naći neka srećna nit za mene, ili možda da ću opet povratiti vjeru u ljude i ljubav, to su samo riječi utjehe koja mi zaista nije potrebna. Ne postoji utjeha koja bi mogla da mi pomogne da se vratim na stari put kad sam vjerovala u... Još jedino vjerujem u sebe, znam da sam jaka i da mogu sve. Još jedino vjerujem u svoj cilj i lagano koračam ka njemu. Još jedino mi je taj san ostao. Sve ostalo nisam ja..

slika 2012965

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se