Ratnik ljubavi...

08. srpanj 2016 ob 20:36 | 43
Dugo je stajao, potpuno sam pognute glave, kada je nestala, ostavivši ga ledenom zagrljaju očaja koji je ćutao kao osudu bogova dok je s težinom koju samo on pozna pokušavao uhvatiti spasonosni dah za samo još jedan otkucaj srca, samo još jedan energetski impuls koji će ga ostaviti na životu. Borio se za njenu ljubav snagom koja je izvirala iz same njegove duše, svladavao svaku prepreku koju im je okruženje nametalo bezosjećajnim sponama predrasuda i plaćao nemilosrdnim satima samoće za svaki tren proveden zajedno. Jer da, volio ju je dubinom koja ne može biti izmjerena nikakvim stihovima pjesama i ne može biti opisana niti jednom, siromašnom rječju prošlih, sadašnjih niti budućih ljubavnika. Utkao je u samo svoje biće svaku, nevjerojatno prelijepu crtu njena lica i nosio ih kao zastavu pobjede ljubavi kamo god bi ga odnijeli koraci sudbine i isprala plima valova života. Strujala mu je žilama nošena do svake stanice tijela i činila neizostavni sastojak za svaki novi impuls njegovog organizma u istoj mjeri potrebna kao i krv, kao i kisik, kao i svemirska energija koja čovjeka čini cjelinom. A on je položio zakletvu vjernosti i održavao ju čvrstinom koja se može pronaći jedino u tajnovitim kodeksima samurajske znanosti o časti koju nazivaju Bušido. Svaki njegov dah bio je stih kojim je proslavljao svaki i najmanji trag osmjeha koji mu je uputila ukravši ga energiji kreacije samog stvoritelja kada je tkao nevjerojatno lijepe strune svemira, a svaka njegova misao bila je početna rečenica poeme o ljubavi kojoj je nedjenuo samo njeno ime. Oh, nemojte pomisliti da je to bila opsesija nezdravih temelja koja guši i lomi sve pred sobom i koja je nju činila zarobljenikom. On ju je jednostavno volio i sama ta ljubav bila mu je dovoljna nagrada, dovoljan razlog za još jedno čekanje kada će je ponovno ugledati i kada će svemir ponovno biti savršeno mjesto u kojem duša osjeća jedino radost i gdje je potpuno slobodna od svih okova svijeta koji prestaje postojati udaljen i uklonjen samo jednim njenim pogledom što u sebi nosi sam izvor svjetlosti. A vrijeme, taj hladni sudac koji svakom sekundom donosi presudu prolaznosti nestajalo je pretvoreno u samo jedan očaravajući trenutak topline koji je kao eliksir vječne mladosti pio s njenih poluotvorenih usana. I svaka ta kap nježnosti pretvarala se u nezaustavljivu bujicu odlučnosti kojom je pobjeđivao sve duge sate čekanja, ljudsku glupost i nerazumijevanje esencije postojanja, čak i samog suca vrijeme jer je njen poljubac bio vremeplov koji je putovao baš svaki put u bezbrižne i duge sate djetinjstva kada je poljubac još uvijek nedosanjani san u razbuktaloj mašti dječaka. Takva je bila njegova ljubav. Takva je bila njegova zakletva njoj i samome sebi. A onda je nestala...
Stojeći još uvijek na mjestu i dalje potpuno sam dok mu je dah odlazio negdje daleko iznad krovova ulice materijalizirajući se u sivu koprenu magle koju stvara hladnoća i nestajao u noći daleko tamo prema sitnim treptajima zvjezdanog neba, napokon je podigao glavu. Jedna suza kristalizirala se u rubu njegovog oka i skliznula mu niz lice poput meteora bljesnuvši u tami dok se u njoj ogledala svjetlost ulične svjetiljke i nestala na tamnom betonu pločnika. U očima mu se ogledao sjaj nebeskog svoda izmješan sa vlažnom materijalizacijom tuge čiji je izvor sama duša, a usne se razvukoše u samo blagi trag osmjeha, blagi nagovještaj budućnosti. Da, ovdje stoji ratnik, ovdje stoji onaj koji je sve što ima položio za ljubav. I sama ta činjenica u svjetu ispraznosti i hladnog materijalizma dovoljan je melem koji će zacijeliti ranu koja je duboka, ali ne i smrtonosna. Voljeti, makar samo na jedan tren, dovoljan je razlog dolaska na ovaj planet vrijedniji od tisuća godina mržnje i besmislenog natjecanja za moći. A on zna što je to voljeti, on zna koje je to oružje koje je dobio na poklon samim svojim rođenjem. On zna koji je to ključ koji će otvoriti zaključana vrata srca onih koji spavaju i koji su zaboravili. Taj ključ je ljubav. I kada je učinio prvi korak, on je bio nesiguran, krhak kao prvi koraci djeteta koje tek uči hodati i instinktom traži sigurni oslonac majčinih ruku. Osmjehnuo se dok mu je pogled bljesnuo pobjeđujući nelagodnu tminu noći. Oslonac je on sam, oslonac je u njegovoj časti i u srcu koje umije voljeti. Svaki sljedeći korak bio je sve čvršći i odlučniji. Stazom života korača borac. Stazom života korača ratnik. Ratnik ljubavi.

Autor: Darko Balaš

slika 2089872

Komentari 1

moraš se , ako želiš komentirati
Sanya
Sanyaprije 8 mjeseci

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se